U kakvim okolnostima se nalazi Rudar-Prijedor, može se zaključiti da je i više nego dobar plasman na diobi šestog i sedmog mjesta u prvenstvu Prve lige Republike Srpske sa 14 bodova, uz činjenicu da je, uslovno rečeno, imao jednu više utakmicu u gostima.
Kažemo uslovno rečeno, jer, s obzirom na renoviranje Gradskog stadiona u Prijedoru, „rudari sa Sane“ su svoja četiri domaća meča odigrali u Omarskoj, a trenirali gdje stignu. Na posljednji duel iako, rekao bi neko, nije Omarska preko svijeta, došli su autobusom, kao iz gradskog saobraćaja, ali mnoge stvari fudbalska čaršija u gradu na Sani ne zna, a i one što zna neće da vidi.
U predizborno vrijeme, pomislio bi neko da je i onima što su od struke i bez struke, što kao, ne interesuje ih ovaj fudbalski kolektiv, kao da im je neko bacio letak iz aviona na kojem piše „Rudar ništa ne igra“. Tako je poslije svakog meča, pa i subotnjeg protiv drugoplasirane do tog momenta Slobode iz Mrkonjić Grada, okončanog bez golova, usput ne pomišljajući da i drugi igraju, ali i da većinom nisu imali „turbulencije“ kroz koje su zeleno-crni prolazili u posljednje dvije godine i kojima su i ti mnogi fudbalski „pametnjakovići“ doprinijeli, jer im nikada ništa ne valja, a posebno treneri, pa ni takva imena poput Vlade Čapljića.
Opet smjenjuju šefa stručnog štaba Darka Nestorovića, istog „Nestora“, koji ih je od Druge lige RS-grupa Zapad doveo do Premijer lige BiH. Da je tadašnji predsjednik Branislav Rokvić slušao njih ne bi Prijedorčani ni vidjeli bh. elite. Srećom, čini se da u ovom trenutku ni sadašnji prvi čovjek kluba Goran Bojić nije od tih što lako „lomi preko koljena“, kao u nekom prethodnom vremenu kada su se treneri mijenjali kao na traci.
Vjerovatno i „Goša“, kako predsjednika oslovljavaju, pamti i zahtjev navijačke grupe „Alkohol bojs“, koji je iznio njihov predstavnik, da im je prvi uslov da Nestorović ostane. Doduše, protiv Mrkonjićana pred kraj susreta u jednom trenutku povikaše „Nestore odlazi“.
Elem, niko do stabilnih rezultata nije stigao nepovjerenjem prema treneru, a da još tuga bude veća ni prema igračima. Ta ista čaršija okomila se bila na Marinka Rastoku, pa i najvjerniji, a sada kada je dao gol za novogradsku Slobodu protiv svog bivšeg kluba, naprasno ga svi zavolješe. Bespotreban je pritisak koji se stvara nad ekipom, iako, bar nijednog trenutka nije pred nju postavljen imperativ da se mora vratiti u Premijer ligu BiH. Da je gradu Prijedoru baš toliko bilo stalo da u najvišem rangu ostane, vjerovatno bi se našlo načina i da ne ispadne, bar se prije toga uspijevalo i kada je odlučivala jedna utakmica, a bome se i spašavalo i dvije sezone prije one kada se to nije uspjelo.
Na kraju krajeva, nerijetko i među ljudima koji se nalaze u Upravi, a pored grada Prijedora, svoje predstavnike daju i preostala dva glavna sponzora Arcelor Mittal Prijedor i Rudnik željezne rude Ljubija, bilo je onih koji rade protiv samog kluba ili ih, u najmanju ruku, ne interesuje. Vječito vraćanje i na neke promašaje iz bliskije prošlosti, fuziji Rudara, nekada iz Ljubije i OFK Prijedora, ne vode na pretpostavku da se antagonizmi nikada neće otkloniti. Čini se da će kao jedino rješenje, uz pretpostavke da jednom krene rudarska proizvodnja i u Ljubiji, biti, najbolje je Rudar vratiti Ljubiji, a mnogima, u čije želje da pomognu ne treba sumnjati, prepustiti da se oslone na neki od predstojećih prijedorskih klubova ili, možda, naprave novi.
N.Đerić
A.Drakulić
