Inicijativa da se djeci koja su stradala u ratu devedesetih godina u Prijedoru podigne dostojno spomen-obilježje čekala je gotovo dvije godine da dođe na dnevni red pred odbornike Skupštine grada na Sani.
Borba za raspravu u gradskom parlamentu trajala je od novembra 2014. godine, kada je predata i peticija sa 1172 građanska potpisa. Vlasti su sa tim odugovlačile, da bi tek nakon prijetnji tužbama inicijativa bila na dnevnom redu Skupštine 29. juna ove godine.
No, odbornici su odbacili zahtjev za gradnjom spomenika u centru grada. Nije odbijena inicijativa, nego se odbija izmjena regulacionog plana za uži dio grada, rekao je gradonačelnik Prijedora Marko Pavić.
“Nije odbijena izgradnja spomenika ubijenoj djeci. Oni su tražili izričito na dvije lokacije izgradnju spomenika, pred Opštinom i u glavnoj šetačkoj zoni i danas je Skupština odbila izmjenu regulacionog plana u tome dijelu. Porodice su upućene da u dogovoru sa nadležnim organima traže i iznađu lokaciju za obilježavanje i za spomenik”, istakao je Pavić.
Roditelji stradale djece ne odustaju od toga da spomen-obilježje treba da bude u užem gradskom jezgru Prijedora.
Fikret Bačić, koji i danas traga za posmrtnim ostacima kćerke i sina, kaže da su roditelji odbili i prijedlog Pavića s početka ove godine da naselja Raškovac ili Puharska budu lokacije za izgradnju spomenika.
“Mi roditelji nećemo prihvatiti da to bude opet segregacija i diskriminacija Bošnjaka i ubijene djece. Ja sam to njima i rekao tom prilikom, predsjedniku Skupštine i gradonačelniku: ‘Evo napravićemo mi spomenik na bišćanskim šljunkarama. A da vam pojasnim šta su bišćanske šljunkare – tu se nekad vadio šljunak a sad je zaraslo, pa ne mogu ni lisica ni zec prići. A onda je neko pitao, a zašto tu? Zato što ga niko neće vidjet. Tako i vi nama govorite Raškovac, gdje ga niko nikad neće pogledati, osim tih mještana koji žive tu’. Znači, nije sporno da mi razgovaramo o lokaciji, o prihvatljivoj lokaciji, a ne o selima i zabitim lokacijama gdje se taj spomenik neće ni vidjeti”, kategoričan je Bačić.
Očekuje se da bi bitka mogla biti nastavljena tužbama, jer za roditelje nije prihvatljivo obrazloženje da se ne može mijenjati regulacioni plan zbog jednog spomenika.
U centru grada su postavljeni mnogi spomenici. Nema niti jednog posvećenog civilnim žrtvama rata, a mnogi spomenici su vjerovatno i bez bilo kakve dokumentacije, pa je zbog toga nedopustivo odbijanje roditeljske inicijative, kaže Goran Zorić, izvršni direktor Centra za mlade “KVART” iz Prijedora.
“Definitivno će se postavljati pitanje diskriminacije u smislu propitivanja koliko već postojećih spomenika u centru grada koji se odnose na komemoriranje palim srpskim borcima ima svu potrebnu dokumentaciju, zbog kojih jeste ili nije promijenjen regulacioni plan i na koji način je sve to regulisano. Naravno, ovo je samo jedna stvar. Mi smo tek sada u pripremi, konsultujemo se i pokušavamo naći pravi pravni način, a vjerovatno će ova priča epilog dobiti na sudu”, istakao je Zorić.
No, u cijeloj stvari Zorić vidi i nešto pozitivno.
“Za nas je bitno da je ova tema ušla na zvanični dnevni red lokalnog parlamenta u Prijedoru. To je prvi put da se otvaraju bolne teme iz prošlosti koje su još uvijek tabu teme u Prijedoru. Otvaraju se na institucionalnom nivou, i odbornici, izabranici naroda, nekako su primorani da se izjašnjavaju i razgovaraju o tome. Naravno, kao i većina sjednica u prijedorskom parlamentu, to je jedan šou koji je bio unaprijed pripremljen i od koga se više nije moglo ni očekivati. Sa druge strane, nama je to samo jedan dio procesa s kojim smo ušli u neku drugu fazu. Sada razmišljamo o tome šta su nam naredni koraci i kako mi to možemo dalje gurati”, navodi Goran Zorić.
U Prijedoru je u akcijama etničkog čišćenja ubijeno 102 djece. Najmlađe ubijeno dijete bio je dvomjesečni Velid Softić, a najstarija su imala nepunih 17 godina.
Važno je da spomenik bude na mjestu sa kojeg može slati jasnu i vidljivu poruku o kolikoj tragediji se radi i da se tako nešto više ne smije dogoditi, poručuje Fikret Bačić.
“Mi ne tražimo na spomeniku ništa osim da na njemu piše ‘Ubijenoj djeci Prijedora’, među kojima se nalazi 96 bošnjačke, petoro hrvatske i jedno srpsko dijete. Znači da piše ‘Ubijenoj djeci grada Prijedora 1992.-1995. godina, ime i prezime, godina rođenja i godina ubistva’, ništa drugo. Mi roditelji želimo da taj spomenik bude edukativan, da podsjeća na to da nikad niko djecu više ničiju ne dira, da taj spomenik bude tamo gdje će ga vidjeti turisti i svi posjetioci koji dođu u Prijedor da vide njegove znamenitosti, da prođu pored njega, da ga vide i da se podsjete. I da mi roditelji, dok smo još živi i naša pokolenja, imamo gdje doći, da se poklonimo i prisjetimo te 1992. godine”, rekao je Bačić.
Najveći broj djece je ubijen u prvim mjesecima rata, od 24. maja do 6. avgusta 1992. godine. Za ratni zločin nad djecom na prijedorskom području, od kojih su mnoga ubijena na kućnom pragu, niko do sada osuđen.
Slobodna Evropa.
