Kada je Ilija Čvorović jurio svog podstanara po Beogradu, ubijeđen da mu ovaj radi o glavi i da nije ono za šta se predstavlja, držali smo se za stomak od smijeha. Politička klima se promijenila, priča o državnim neprijateljima više ne “pije vodu”, pa ipak, stiče se utisak da smo svi pomalo postali kao kultni junak Kovačevićevog “Balkanskog špijuna”.
U porastu je broj poklonika globalnih teorija zavjera, ali i onih koji vjeruju da njima lično neko radi o glavi. Ne radi se ovdje o paranoji kao kliničkom oboljenju, već o porastu sumnjičavih misli kod inače zdravih ljudi.
Koliko puta ste dobili upozorenje sagovornika da ne govorite o tako osjetljivoj temi preko telefona jer nadležni možda slušaju? I nema veze što ste vi običan čovjek kog ne želi da prisluškuje ni komšija, a kamoli “službe”, zastaćete i početi da razgovarate konspirativnim rječnikom kao da ste u najmanju ruku Džejms Bond. U kafiću ćete se osvrtati rizikujući da dobijete išijas, a sve ne bi li pronašli špijuna čija ste meta i uz slavodobitno “ha” otkrili njegov identitet. Čak i ako ne odemo tako daleko, čini nam se da nas posmatraju, ogovaraju, rade iza leđa.
Ma kako drugima ova pojava izgledala komično, malo nedostaje da se pretvori u tragediju. Suviše je jednostavno sve otpisati na egoizam “oboljelog” kog opominjemo riječima “Ne vrti se svijet oko tebe”. Paranoičnim mislima pogoduju stres, utisak da smo izgubili kontrolu nad svojim životom i osjećaj da živimo u izlogu jer su kamere zaista svuda oko nas. Ne treba onda da čudi novi trend da ljudi prekrivaju kamere na svojim ličnim računarima da ih “tamo neko” ne bi špijunirao.
I nije ova pojava rezervisana samo za Srbiju. Danijel Frimen, klinički psiholog i profesor na Oksfordskom univerzitetu napisao je knjigu “Paranoja: Strah 21. vijeka”. Na osnovu intervjuisanja 1200 ljudi, Frimen je ustanovio da je nivo paranoje znatno veći nego što je očekivao i da se može uporediti sa depresijom, bolešću modernog doba. Za mnoge, riječ je o strahovima koji im s vremena na vrijeme prođu kroz glavu, ali alarmantno je da je 40 odsto ispitanika ubijeđeno da drugi o njima pričaju. Uz to, svaki peti siguran je da ga posmatraju ili prate, a pet odsto strahuje da je riječ o unapred planiranoj zavjeri koja za cilj ima da im nanese zlo. Po Frimenu, naročito su ugrožene žene, i to one iz srednje klase, obrazovane i sa karijerom jer je na njima najveći pritisak.
“Ovaj trend je u porastu. Obično počinje sa anksioznošću i strahom da se ne nosimo kako treba sa poslovnim obavezama. Nastavlja se bombardovanjem lošim vijestima, bilo da su o gubitku posla ili stopi razvoda. Rezultat je da počinjemo da mislimo da smo mi sljedeći. Nerijetko, vjerovaćemo da nas partner vara ili ako se osjećamo nesigurni na poslu, činiće nam se da nam se svi smiju iza leđa”, objašnjava Frimen.
Izvor paranoičnih misli je racionalan – želja da objasnimo svijet oko sebe. Čovjek ima potrebu da uspostavi red u haosu, a čini se da naš svijet nikad nije bio haotičniji.
“Potreba da objasnimo nepoznato je naš instinkt. Ali, kada smo pod stresom, osjećamo se umorno, anksiozno, nervozno, pa se povećava vjerovatnoća da naša objašnjenja budu negativna i zamišljaćemo najgore. Tu je i efekat grudve: jednom kad se paranoja razvije, raste sa svakom novom negativnom mišlju”, objašnjava Frimen.
Znaju to svi koji su u nekom trenutku pomislili da ih partner vara. Lavinu sumnjičavih misli teško je zaustaviti, pa od provjeravanja telefona i upadanja na mejl, lako stignemo do glumljenja detektiva i praćenja partnera ne bi li smo ga uhvatili u preljubi. Isti princip dešava se na poslu gdje bezazlen pogled šefa možemo protumačiti kao da nam se sprema otkaz, a zatim nastavljamo da tumačimo i ostale znakove, poput kolega koji odjednom ućute kad mi uđemo u prostoriju. Velika nezaposlenost čini nas nesigurnim i u želji da sačuvamo kakav-takav posao, shvatamo onu Hobsovu kao “Kolega je kolegi vuk”.
“Tržište rada je fleksibilno, a ideja o sigurnom poslu do kraja života je zauvijek nestala. Zamijenjena je većom mobilnošću zaposlenih, oslanjanjem na kratkoročne ugovore i pozicije sa skraćenim radnim vremenom. Sve to hrani nesigurnost, povećava nivo stresa, jača takmičarski duh i tjera da kolege vidimo kao suparnike i potencijalne prijetnje”, primjećuje psiholog.
Rješenje, osim u slučaju kliničke dijagnoze paranoje, jeste da naučimo da stvari posmatramo iz druge, racionalnije perspektive. Nekad je za to potrebna pomoć stručnjaka, a nekad će nam pomoći i tehnike vraćanja poljuljanog samopouzdanja, meditacija ili pronalaženje hobija koji će smiriti naše podivljale misli. Ono što ne treba da radimo je da strahove čuvamo za sebe jer će tako samo rasti. Povjerite se razložnim bliskim prijateljima i članovima porodice koji će vam pomoći da posmatrate stvari iz drugog ugla.
“Vodite računa o osnovnom, da dovoljno spavate, pravilno se hranite i ne pijete previše. Što ste bolje raspoloženi, manja je vjerovatnoća da ćete biti sumnjičavi. A kad vam se to desi, zapitajte sebe šta bi vaš najbolji prijatelj rekao u toj situaciji. I ne zaboravite, misli nisu činjenice”, zaključuje dr Frimen.
