Prvi vikend u maju bio je rezervisan za posjetu Ljubiji. Ovu posjetu organizovao je naš drugar Stefan Gvozden iz Prijedora. Teško je vjerovati da je prije rata Pavoroti gostavao u Domu kulture u Ljubiji. Međutim, Ljubija nije najpoznatija po Pavarotiju, već po rudi željeza i rudniku, koji je prije rata zapošljavao 5000 ljudi. Danas u Ljubiji živi oko 3000 stanovnika i dosta stanovnika je na rubu egzistencije. Povod da organizujemo ovu posjetu bio nam je tekst koji je nedavno napisao Dragan Bursać „Šta mrtvi misle o nikabu, krstu i politici?“. Početkom 2016. godine, troje ljudi je u Ljubiji umrlo od gladi. „Dobro je, još uvijek ljudi ne umiru od gladi“ je često argument koji se može čuti, valjda u potrebi da naglasimo da nam nije toliko loše. Valjda, zbog prirodnog bogatstva u Bosni i Hercegovini mislimo da u našoj najbližoj okolini nema ljudi koji su na smrt gladni.
Kad smo stigli u Ljubiju, dočekalo nas je proljeće, bogatstvo prirode po kojoj je Bosna i poznata. Dogovor je bio da ćemo okrečiti nekoliko stanova, postaviti plastenik i skuhati grah za sve nas. Ubrzo smo se podjelili i krenuli svako na svoju lokaciju. Uslove u kojima žive naši sugrađani u Ljubiji teško je objasniti riječima poput ugrožen, na rubu egzistencije, korisnici javne kuhinje… Te riječi ne opisuju njihovu samoću, bijedu, život zbog života jer još nisu umrli od gladi. U Ljubiji žive ljudi koji nemaju struju zadnjih 6 godina, ljudi koji nemaju vode, koji nemaju nigdje nikoga, koji su sami, koji nisu u ničijoj nadležnosti! Opisati uslove u kojima žive nije ni moguće, kao što nije moguće povjerovati da javna kuhinja radi zahvaljujući Italijanima! Teško je i povjerovati, da upravo zahvaljujući pojedincima, ljudi u Ljubiji preživljavaju i održavaju međuljudske odnose.
U prijeratno vrijeme novac iz tadašnje Opštine Ljubija se slijevao u Prijedor te isti može zahvaliti svoj napredak Ljubiji ali poslije rata se ne dešava obrnuto. Štaviše, tadašnjom već ustaljenom politikom ova zajednica se osiromašuje te imovina rudnika rasprodaje. Današnja slika Ljubije je donekle identična onoj iz 1996. godine, bar što se infrastrukture tiče, demografska i ekonomska slika su i mnogo gore. Bitno je naglasiti da se Ljubijom danas bave strane organizacije, lokalne i regionalne nevladine udruge te građani ali ne i zadužene institucije u Prijedoru i RS. Ovakve radne akcije odraz su građanske samoorganizacije i ne mogu preuzeti sav teret izgradnje ove mjesne zajednice te zasad predstavljaju više moralnu podršku građanima ove mjesne zajednice, dajući im do znanja da nisu potpuno zaboravljeni. Javna kuhinja koja je polazna tačka našeg angažmana u Ljubiji funkcioniše sa minimalnim sredstvima i za njene usluge čeka oko stotinjak građana do kojih trenutno mogu doći samo ukoliko se neko od korisnika odrekne tog prava ili umre. Šetajući sređenom glavnom ulicom u Prijedoru, prolazeći kraj butika i murala u centru niko ne bi rekao da samo 12 km dalje, zaboravljen, narod Ljubije umire od gladi. Narod koji je izgubio svaku iluziju o vjeri i naciji, o svim razlikama koje nas dijele osim o onim klasnim, zbog kojih im prokišnjava krov, zbog kojih im krči stomak i zbog kojih njihova djeca nemaju perspektivu, bez obzira na ime i prezime.
Neki od članova_ica tima koji su realizovali dvodnevnu akciju pomaganja ljudim kojima nema ko da pomogne i ranije su se susretali sa sudbinama i životima Ljubijana i Ljubijanki kroz rad u Omladisnkom centru u Ljubiji. Ta činjenica donekle je ublažila ružan osjećaj potpunog ponora čovječanstva i suosjećajnosti koji je neminovan utisak nakon što dođete i vidite stvari na terenu. Ljudi sa kojima smo razgovarali uglavnom nemaju osnovne egzistencijalne uslove ali imaju neiscrpnu snagu koja se ogleda u osjećanjima stida, neugodnosti i nevjerovatne srdačnosti. U stanju su da vam daju i ono što nemaju samo da se ne bi ostavili utisak nekoga ko ne zna da pruži zahvalnost, sreću i zadovoljstvo za nečiju pomoć. Ti ljudi imaju nevjerovatnu snagu dostojanstva koje nisu iFzgubili pred najvećim iskušenjem, iskušenjem siromaštva.
Zadatak svih nas koji vidimo da stvari ne funkcionišu, bilo to u Ljubiji, našem gradu, lokalnoj zajednici, je da ne ćutimo, jer nas ćutnja održava u statusu quo već 20 godina, već da pomognemo koliko možemo ali isto tako da upremo prstom u one koji su za to odgovorni i jasno im damo do znanja da se stvari moraju mjenjati.
Solidarnost mora biti okosnica naše zajedničke, narodne borbe za društvene promjene!
Ostranula.org
