U prisustvu nekoliko stotina sugrađana, rodbine, prijatelja, sportista, sportskih radnika, na groblju Pašinac juče je sahranjen Zoran Janjetović, nekadašnji igrač i sekretar Fudbalskog kluba Rudar-Prijedor.
Na veliku žalost brojnih prijatelja, kako onih sa sportskog terena, tako i onih iz života, srce jednog zaista dobrog čovjeka nije izdržalo.
Suze na licima sadašnjih, ali i bivših prvotimaca Rudar-Prijedora, te brojnih okupljenih na ovom tužnom skupu, dovoljno su govorile o tome kakav je čovjek bio i kakav trag je ostavio Zoka.
Janjetović je preminuo u ponedjeljak ujutro od posljedica srčanog udara u 50. godini života.
Oproštajno pismo pročitao je Rade Mutić, a Zoka Janjetović je na vječni počinak ispraćen zajedno sa dresom sa brojem sedam, koji je nosio u „Rudar-Prijedoru, fudbalskom loptom te majicom i šalom navijačke grupe „Alkohol Bojs“.
Oproštajno pismo Rade Mutića
-Uvažene komšije, poštovana rodbino i prijatelji!
Desilo se nešto ludo, otkriveno zauvijek, neminovno kao ponoći kojom tumaraju suđaje. Desila se tragedija, gubitak koji se ne popravlja, odlazak bez povratka. I tu bi sada sve moglo da završi, tu sve prestaje biti važno, tu su sve riječi suvišne. Izuzev onih koje bolno pomažu da se preživi. I da se krene kud svako ići mora, kud mu je sudbina odredila put. I odredila kraj. I sve pretvorila u sjećanje. To sjećanje će biti valjano onoliko koliko je u njega uloženo i veliko onoliko koliko svako od nas ponaosob bude želio ili mogao iz njega da izađe. Jer neki neće moći nikad. I to je jedina mjera ljubavi i jedina istinska težina i mjera bola i tuge. Izvan toga je život kakav jest i kakav mora da bude. I mi u njemu kakvi jesmo i kakvi bi trebali biti. Omeđeni stvarima izvan naše moći i htijenja i omeđeni unutar sebe drhtajima vlastite duše.
Danas je ovdje pred nama jedan nenadoknadivi gubitak, jedna svemirska greška, jedan veličanstveni trijumf smrti, surove otimačice, pred kojom smo nemoćni i jedna gorka životna istina da ni o čijoj sreći, pa ni o svoj vlastitoj, ne treba suditi sve dok se ne vidi kraj. A svaki kraj je najčešće more pustoši i praznine i ponekad samo neka mala radost i utjeha kao što su rađanje, prve ljubavi, djetinjstvo, zavičaj, male i velike dobijene utakmice i životne bitke. Nije takvih pobjeda i trenutaka u životu našeg Zoke bilo malo. Naprotiv! Malo ih je on lično živio i uživao u njima. Taj volšebni šmeker i vječni pacer prepuštao ih je drugima. Jer, pripadao je svima više nego sebi, davao je svima više nego što je mogao da uzme. Bio je svačiji više nego svoj. Kao da je od Boga bio zadužen da drugima prinosi radost i da od svih pobjeda uzme samo pelin i surogat uspomena.
Ali, svi mi koji smo ga znali i sa njim dijelili neke sate i dane, neke uspjehe i neuspjehe, neke tajne koje to i nisu bile i neke istine koje su to bile uzalud — znamo i svjedočimo da je 0n pripadao izuzetnima, da je u mnogo čemu 6io iznad svih nas. I da će to biti i kad se budu rađali drugi, kad budu živjeli i životarili, kad budu igrali fudbal i slagali druge životne varke i izazove ne samo u prijedorskom „Rudaru” i sarajevskom „Željezničaru”, ne samo na školskom igralištu u Grbavici ili neravnim barama u zavičajnoj Svodni, ne samo u grbavičkom „Proleteru” gdje je učio prve fudbalske korake, ili „Famosu” iz Hrasnice iz koje je pred sam rat stigao u „Želju” – već na svim meridijanima zapadno i istočno od Griniča, iznad i ispod sjeverne i južne paralele.
Fudbalska lopta se u njegovom životu kotrljala ne kao najljepša sporedna, već kao najvažnija stvar u životu. Naprosto, on je bio i ostaće fudbalski princ kakvog nisu imali ni Prijedor ni Sarajevo, ni Federacija, ni Republika Srpska. Možda je u prethodnim generacijama fudbalskog Prijedora, pa, usuđujem se reći i fudbalskog Sarajeva, u kome je rođen prije nepunih 50 godina, bilo korisnijih i boljih od njega, ali takvog stasa i fudbalske figure – nikad i nigdje. Priroda i Bog, dvoje njegovih stvaralaca: majka Zora i otac Mićo – podarili su mu izuzetnu mušku ljepotu. LJepotu koja mu je više škodila nego koristila, ljepotu koja mu je donijela više tuge nego radosti. Bio je lijep kao grčki bogovi, stasit kao Apolon, ali svilen u duši. I nesretan u životu i u pravljenju života.
Na fudbalskom terenu je bio lav, ratnik i prznica bez ostatka, ali nikad zlopamtilo, nikad ljudsko đubre, nikad pelivan. Šest mjeseci 1995. godine bio je sužanj u zloglasnom logoru u kasarni „Viktor Bubanj” ali to gotovo nikad nije spominjao. I nikad se nikom svetio. Štaviše, bez mržnje je odlazio u Sarajevo i davao prednost fudbalskoj priči, a ne patnji i poniženjima kroz koja je prošao i koja je u mladosti, bez grijeha iskusio. Nije to činio diplomatski, on to nije ni znao, ni šićardžijski, ni mangupski, ni uliznički, jer ni to nije umio, naprosto, nije umio da bude kvaran – činio je to po inerciji, po svom ljudskom nahođenju, po potrebi da fudbal bude fudbal, da život bude život i da ljudi budu ljudi.
Imao je Zoka još takvih vrlina, koje nije isticao, koje su bile dio njegove urođene skromnosti. U dvije ljubavi koje nisu fudbal i fudbalska lopta. LJubavi koje su bile i ostale kruna i zlatan pehar njegovog života bez obzira na sve lomove i nesporazume, sve veličanstvene i trivijalne specifičnosti mladalačke zaljubljenosti i bračnih iskušenja. To su Sandra i Jovana. Znaju to oni koji trebaju znati, a ja sam uvjeren da bismo se svi ogriješili kada bi to u ovom času bilo prećutano. Posebno zbog Jovane, jer njegova kćerka Jovana je bila i ostala njegova najveća pobjeda, svemir koji nikad nije izgubio, radost koju mu niko nije mogao oduzeti, božanski kod koji putuje u vremenu i ostaje tajna ljudskog postojanja. Zato vjerujem da je Zoka sada tamo negdje u Raju i da je tamo stigao prekoreda. I bez krštenice. Jer i Bog umije da se ponekad iskupi. Mi, koji smo ga nesebično voljeli, posebno brat Goran i njegova porodica, mi ćemo se iskupiti sjećanjem i poštovanjem njegovog kratkog života i velikog djela u tom životu.
A oni koji tek dolaze i koji će nekad pikati fudbalsku loptu u „Rudar Prijedoru” možda će nekad i nekako ispuniti njegovu najveću neostvarenu fudbalsku želju – Kup Republike Srpske, jer ono nestvarno i nezaboravno, izgubljeno finale sa banjolučkim „Borcem” 1996. godine – on nikad nije prežalio.
Amin! I mir svima koji nikad neće prežaliti i zaboraviti njega — fudbalskog princa sa prijedorskog – gradskog stadiona — našeg Zorana, Zoku Janjetovića.
