Postoje ljudi koji ostave trag na tijelu. Neke od tragova napraviš i sam sebi. Neke slučajno, a neke namjerno… No, postoje i ljudi koji ostavljaju tragove negdje u dubini čovjeka, u duši, reklo bi se. Ali, malo ih je koji to rade muzikom.
Grupa “Tattoo” iz Prijedora radi upravo to: ”tetovira” muzikom koju svira.
Grupa je nastala 1995. godine, a osnovalo ju je nekoliko prijatelja iz prijedorskog kvarta, naselja Pećani u Prijedoru.
Bend danas čine Dalibor Popović Mikša, vokal i saksofon, basista Mihajlo Vukić, bubnjar i vokalista Nebojša Gačić Šone i najmlađi član gitarista, Nikola Zec.
Za web magazin Festival.ba razgovarali smo sa vokalistom i saksofonistom Mikšom.
– Osnovani ste još 1995. godine; možete li nam reći kakve sve prepreke je trebalo preći da postanete popularna grupa kakva sada jeste?
Prošle godine se navršilo dvadeset godina od prve probe, na kojoj nismo tačno znali šta hoćemo i kuda to sve vodi, ali nas je nešto vuklo da sviramo na određen način, birajući muziku koja nas je tada najviše “radila”. U tom smislu,ništa se nije promjenilo ni danas, osim što smo naučili bolje da sviramo. Prepreke su i dalje tu ali to je normalno. Pogotovo u R’n’R.
– Da li smatrate da ste ostvarili ”tinejdžerske snove”?
Klinačke želje ostvarene su gotovo odmah nakon što smo počeli, jer je nakon dvije godine postojanja Tattoo postao afirmisan bend pobjedom na Zaječarskoj gitarijadi. Iako je to bio poslijeratni period kad je tržište bilo malo zbog podijeljenosti, mi smo uživali putujući u gradove koji znaju za „Tattoo“ i sjećam se da je bilo mnogo publike i super atmosfera. Za maloljetne „napaljene“ muzičare to je fantazija. Treba naglasiti da je devedesetih godina inače bilo rock publike daleko više nego sad..
– Koliko je teško opstati u Bosni i Hercegovini svirajući tu vrstu muzike?
Treba se truditi da se grupa ne raspadne. To garantuje opstanak u kojem mora nešto da se dogodi, makar sporadično. Mi smo imali periode po nekoliko godina da ne napravimo ništa značajno, ali bend je uvijek na okupu. I onda napravimo dobru stvar. Energija se akumulira.To se desilo i sad sa novim albumom. Nekad to sve ide malo teže, pogotovo u BiH, ali tu smo. Nakon dobrog koncerta sve ima smisla.
– Kojim postignućem se najviše ponosite?
Najviše se ponosim činjenicom da još uvijek sviramo.
– Uskoro izlazi Vaš novi album pod nazivom ”u Nebogled”, možete li nam reći šta znači i šta nam novo donosi?
Nema ništa revolucionarno u zvuku, čak je na momente i prilično retro, ali mislim da nosi veliku svježinu sa sobom zahvaljujući iskrenom pristupu i solidnom muzičkom iskustvu članova. Najteže je svirati mejnstrim muziku a da ona nije jeftina,ali mislim da smo uspjeli upravo to na ovom albumu.
Značajna promjena u odnosu na raniji zvuk benda je uvođenje saksofona, zatim Šonetovog (bubnjar) vokala koji nekad preuzima ulogu glavnog vokala i najdrastičnija promjena je dovođenje gitariste Nikole Zeca u bend. Time smo dobili i ambijentalnu dimenziju i funk notu ,oduvijek prisutnu u grupi ali nikad ovako izraženu.
– Povodom izdanja novog albuma, planirate ljeto obilježiti čestim svirkama. Možemo li Vas očekivati i u Tuzli?
Rado ćemo doći u Tuzlu ako nas neko pozove ili ako saznamo za dobro mjesto pa ih kontaktiramo, jer i to mora da se radi obostrano ako želimo da opstanu svirke. Bili smo 1998. godine dva puta, bilo je super. Tattoo je prvi prešao iz RS u Federaciju da svira, to je bila vijest, kao, probijamo granice muzikom i ta priča, ludnica.
– I za kraj, imate li neku poruku ili savjet novim generacijama ili možda onima koji odluče krenuti Vašim stopama?
Za nove snage se ne brinemo toga će uvijek biti. Nemam baš nekih poruka za njih, možda jedino da ne pokušavaju da se dopadnu po svaku cijenu. Okolina često podržava glupost i loš ukus,znači da ne smije biti mjerilo u kreativnom procesu.
Festival.ba
Foto – video – Tattoo
