Draganu Burušu (55) zvanom Šešelj iz Donje Ljubije kod Prijedora, nekadašnjem dobrovoljcu Šeste sanske brigade Vojske RS, već mjesecima su pokvarena invalidska kolica, zbog čega najčešće ne stiže na besplatan ručak u lokalnoj javnoj kuhinji.
-Na kolicima, koja inače nisu bila moja, pokvarili su se točkovi, a od mog stana do kuhinje Dnevnog centra u Ljubiji ima dva kilometra. Dakle, na štakama u većini slučajeva ne mogu stići na ručak, pa ostajem gladan. Svakih desetak metara se zbog bolova moram odmoriti. Posebno me boli ovo što je ostalo od desne noge, a i lijeva je pri kraju zbog te šećerne bolesti – kaže Buruš.
Problem državljanstvo
On se s nostalgijom sjeća perioda kada je imao noge i mogao da radi makar za nadnicu. Sada, kako kaže za Press, sanja samo kolica.
-Ma i polovna, brate mili, jer su to bile moje noge… Ma kakva bilo, jer niko neće da mi donosi hranu. Još traže da platim, a odakle mi? Nemam nikakva primanja. Nula. Da imam, bar bih sebi kupio protezu za ovu desnu nogu i ličio na čovjeka – navodi naš sagovornik.
Što je najgore, ovaj siromašni čovjek godinama nema ni zdravstvenu knjižicu.
-Ljekari su mi prije nekoliko godina u bolnici amputirali ucrvalu desnu nogu do bedra. Rekli su da bih zbog dijabetesa mogao ostati i bez lijeve, tj. da će i ona jednom morati biti odsječena. Slaba je, pogotovo ispod koljena. Nokti su mi na njoj zarasli da to ne smijem ni pipnuti. Jedino da se ubijem od bolova – kaže Dragan.
Kako god, mještani Donje Ljubije kažu da je najveći problem sa Burušem to što je državljanin Srbije.
-Zbog toga ga nema u evidencijama ovdašnjih službi, pa ne može da ostvari nikakvu socijalnu ni zdravstvenu zaštitu. Živi od prosjačenja, a u stanu mu je pakao. Tu se ne može ući bez maske. Struja mu je isključena zbog duga, a grozomorno je i što mu je WC začepljen, nuždu vrši u nekakvoj posudi, pa baca van – otkrivaju komšije.
Za to vrijeme, Buruš dodaje da nema ni ličnu kartu. Posjeduje samo rodni list da je rođen u Bačkoj Palanki u Srbiji.
Pomoć boraca
-Ovdje u Ljubiju sam tokom rata izbjegao iz Sanskog Mosta, gdje su mi živjeli baba i djeda. Ponavljam, ne mogu dobiti dokumenta ni ostvariti prava jer me socijalne i ostale službe ne tretiraju kao izbjeglicu. Samo kažu da sam relativno mlad te da imam familiju u Srbiji. Međutim, familija neće da čuju za mene kao ni kćerka koja ima svojih briga – objašnjava Buruš.
Iako smo kontaktirali s prijedorskim Centrom za socijalni rad s ciljem da saznamo da li je Buruš bilo kako evidentiran u ovoj ustanovi, da li mu je pomagano i šta bi se moglo učiniti za njega, do zaključenja ovog broja nismo dobili odgovor na ta pitanja.
Podsjećamo, Dragan i dalje živi u napuštenom stanu rudničke zgrade u Donjoj Ljubiji, a prije toga je boravio u lokalnom prihvatnom centru. Predstavnici ljubijske boračke organizacije su mu proteklih godina nekoliko puta dali jednokratnu novčanu pomoć.
I Džodani u mraku!
Kao i kod Buruša, nesreća ovih dana nije zaobišla ni siromašnu sedmočlanu porodicu Zdjelar Džodan iz prijedorskog sela Petrovo.
-Tek što su dobili novi stambeni kontejner (ranije su živjeli u kolibi od 12 kvadrata sa pacovima i u uslovima nedostojnim čovjeka), zadesila ih je nova nevolja. Lokalna elektrodistribucija im je zbog nekakvog duga isključila struju. Kao da u Prijedoru nema većih dužnika od njih, tj. onih koji duguju na desetine i stotine hiljada KM, a i dalje “svijetle” – pitaju se ogorčeni stanovnici Petrova.
Press RS
