Često se uljuljkamo i zanemarimo odnos sa partnerom posvećujući se drugim aspektima života.
U početku, ona je stalno sa nama. Čini da nam oči sijaju, daje nam krila da letimo, snagu da pomjerimo stijene. A onda, kako dani i godine prolaze, negdje se izgubi. Kad se okrenemo, primjetimo da je nema – možda već dugo nije tu, samo nismo obraćali pažnju. I tad se, zbunjeni, zapitamo – gdje nestade ljubav?
U nemogućnosti da nađemo krivca za krah veze, jer nije bilo ni prevare, ni nasilja, ni kockanja, drugima i sebi kažemo kratko i jednostavno “ljubav je umrla”. Ali da li je to ikad jednostavno? Kažu da ljubav nikad ne umire prirodnom smrću, pa da li to znači da smo je zapravo ubili? Šta se krije iza ove dijagnoze? Da li je postojao lijek? Treba li ustanoviti razlog smrti prije nego šte krenemo dalje? Jer, ako je ljubav umrla jednom, može opet.
Neka istraživanja pokazuju da se parovi najčešće razvode upravo iz ovog razloga. Nema takve sile kao što je ljubav, pa opet, tako je krhka da je može oduvati mnogo slabiji vjetar od orkana. Ako je opterećena neispunjenim očekivanjima, razočaranjima, iznevjerenim obećanjima, izdajama, lošom komunikacijom, pitanje je trenutka kada će potonuti.
Porodični psihoterapeut Dragana Deh podsjeća da partnerska zajednica prolazi kroz mnogo faza, uobičajenih ili vanrednih kriza. Prema riječima sagovornice “Života plus”, u biti postoji potreba za sigurnošću, a najsigurnije se osjećamo pored nekog sa kim smo emocionalno povezani.
– I u toj, nazovimo je tački presjeka, događa se nešto sasvim paradoksalno, osjećaj sigurnosti za kojim iskonski tragamo postane nešto što nas ponekad zaustavi u investiranju u odnos. Postanemo opušteni, postavljamo se u odnosu na partnera i zajednicu kao na nešto podrazumjevajuće, osigurano, trajno, nešto što je svrha po sebi, u šta nema nikakve potrebe ulagati. I bavimo se nečim sasvim drugim. Ispunjeni osjećajem uzvraćene ljubavi, dobijamo slobodu i osnaženost da se posvetimo drugim ciljevima, karijeri, proširenju porodice, ne primjećujući da partnerski odnos i dalje zahtjeva naše intenzivno učešće – objašnjava psiholog.
Jaz umjesto bliskosti
I tako, neprimjetno, dođemo do tačke kad se jednog jutra probudimo i shvatimo da osoba pored nas nije ona koju smo nekad toliko voljeli.
– Dan po dan, mjesec po mjesec, a ponekad prođu i godine dok ne ustanovimo da između nas, koji smo se nekad žarko voljeli, umjesto ljubavi, stoji praznina, to veliko ništa, kao jaz, ponekad nepremostiv. Ako me voli, učiniće nešto, pomisle uvijek oboje.
Svejedno mu/joj je, zaključuju oboje. I ostaju ukopani na svojim statičnim pozicijama. Kako je moguće, pitamo se, gdje je ljubav nestala i šta je sad ovo što osjećamo, razmišljamo dok zalivamo cvijeće, brinući da ne uvene, pripremamo hranu jer smo gladni i možemo se razboljeti, pa i umrijeti ako ne jedemo, zovemo redovno bližnje i prijatelje da ne pomisle da ih zanemarujemo. Njegujemo mnogo toga, ali ne i svoj odnos – kaže psihoterapeut.
Kada počnemo da krivimo partnera za situaciju u kojoj se nalazimo, kada postanemo cinični, ogorčeni, pesimistični, kada se predamo misleći da ne vrijedi da pokušamo da objasnimo jer smo toliko puta probali, bez uspjeha, kada postanemo grubi i zatvorimo se u sebe ne želeći da nas partner vidi ranjive, trebalo bi da se zabrinemo. Neko misli da su stalne svađe loš znak, dok se kod drugih alarm budi na ćutanje.
– Svako od nas osjeti kada mu je udobno u sopstvenoj koži ili nekom odnosu, posebno kada odnos već ima neku istoriju. Alarmi na koje svakako treba da obratimo pažnju, osim subjektivnog osjećaja, jesu i obostrane promjene ponašanja ili načina komunikacije. I svađa je komunikacija, posebno kad smo spremni da tražimo rješenja. Isto tako je važno znati da li tražimo rješenje ili problem, kao i biti svjestan da za neki problem ne postoji rješenje, ali postoji način kako da sa problemom naučimo da živimo zajedno, ako nam je, naravno, do zajednice stalo. Cutanje ili ignorisanje je svakako najtoksičniji oblik odnosa, iako i podrazumijevana i neizgovorena očekivanja takođe pripadaju takozvanoj “crnoj rupi” komunikacije – pojašnjava psihoterapuet.
Optužbe, uvrede, kritike
Ako se oglušimo o upozoravajuće znakove, možda dođemo do faze posle koje više nema povratka, u kojoj partnera počinjemo da vidimo kao neprijatelja, u kojoj nas nervira sve što on kaže. Konstantno nezadovoljstvo, kritikovanje, optužbe, uvrede, nerijetko poručuju da smo došli do kraja zajedničkog puta.
– Ako jedan od partnera ne osjeća više ljubav i izjašnjava se da ne želi vezu, to uglavnom predstavlja kraj, bez obzira na to što je često onaj koji ne želi prekid uvjeren da je to prolazna faza i da je dovoljno biti uporan, obećavati promjene koje do tada nije ispunio. Kraj je i ako frustracija raste, bez mogućnosti da se otvorenim razgovorom ili uobičajenim obrascima premosti. Kraj je kada konačno utvrdimo da se druga strana neće promjeniti iako smo davali šansu očekujući da se to dogodi, a da često to nismo ni izgovorili. Onda kad mislimo da bi nam partner odgovarao samo ako se promjeni. Jer, ljudi se uglavnom ne mijenjaju. I naravno, kraj je u slučajevima nasilja – kaže psihoterapeut.
I dobro, ako je ljubavi kraj i nema joj lijeka, da li se treba voditi time “zar je važno ko je kriv” ili, naprotiv, valja naći odgovornog da nam se to više ne bi ponavljalo? Logična je potreba da pronađemo krivca za nešto u šta smo uložili tolike godine, ali šta ako ne možemo da odgovorimo na to pitanje, treba li da razbijamo glavu dok ne shvatimo – ko je kriv?
– Ja imam običaj da kažem “krivica na sudu, odgovornost u odnosima”. Ako partneri kroz svoj odnos nisu naučili da komuniciraju osjećanja, teško da će se pronaći odgovor. Za ples je potrebno dvoje. Kao i za partnerski odnos. Odgovorni smo oboje i ako to ne prihvatimo i u skladu sa tim ne počnemo da se ponašamo, rizik da svaki naredni odnos krene i završi se na sličan način, postaje veoma visok – upozorava naša sagovornica.
MALE STVARI ČUDA ČINE
Naša sagovornica ističe da ne treba da zanemarimo takozvane male stvari jer one čuvaju ljubav.
– Neosjetno i bez ikakve negativne namjere, zaboravimo da jedno drugo poljubimo pred polazak na posao ili po povratku sa istog. Sve ređe pitamo jedno drugo šta ima novo, jer ako nešto ima “valjda će sam reći”. Zaboravimo da on voli kako nam stoji crvena haljina koja je negdje zgužvana u ormanu, ili on zaboravi kako se radujemo odlasku na neko “samo naše” mjesto.
