Nakon što posjetite ženu koja je upravo rodila, a s kojom ste prilično bliski, vjerovatno ćete čuti i više nego što biste željeli o “čarima” poroda, kao i izraz: nikad više! No velik broj se ipak odluči na drugo ili čak i treće dijete.
Obično je objašnjenje za to da žene jednostavno zaborave porođajnu bol, jer mozak izbaci taj dio iz pamćenja. Evolucijski gledano to ima smisla, jer kad žene ne bi zaboravljale tu bol, brzo bi izumrli. Ali stvari nisu tako jednostavne.
Ako se usredotočimo na porod, pregledom istraživanja napravljenih prije 2000. godine, zaključeno je da žene ne zaboravljaju u potpunosti porođajne bolove, niti njihov intenzitet.
Premda je riječ o teškoj temi istraživanja, postoje ljestvice kojima ljudi mogu ocijeniti osjećaj boli. Problem je jedino što porod u pravilu traje više sati, pa je teško razlučiti na koje razdoblje se žene fokusiraju. Čak i pojedini trudovi variraju po stepenu boli, pa je intenzitet boli cijelog iskustva teško opisati.
Ono što se ipak može ispitati jest kako će se mijenjati opis te boli kod određenih žena, tokom dužeg vremena. Šveđani su tako ispitali više od 2.000 majki o porođajnim bolovima dva mjeseca nakon poroda, te 12 mjeseci poslije. Njihovi rezultati su ukazali na to da većina žena nije zaboravila što su preživjele. Sjećanje je kod 60 posto žena bilo isto i nakon duljeg razdoblja. Samo je trećina žena zaboravila koliko su boli trpile dok su rađale, a kod 18 posto se dogodilo upravo suprotno.
Njima se nakon 12 mjeseci porod činio bolnijim nego neposredno nakon rođenja djeteta.
Nakon pet godina, naučnici su opet pričali s istim ženama. Iako je kod mnogih sjećanje na bol opalo; gotovo pola ih je tad bol opisalo kao manje intenzivnu, nego dva mjeseca nakon poroda, kod onih koje su najgore opisale bol nakon poroda, sjećanje na bol jednostavno nije nestalo.
To nije nužno loša stvar, jer neka istraživanja su dokazala da žene koje su ‘odlučile’ zapamtiti porođajnu bol, to iskustvo zadržavaju u mislima kao podsjetnik na veliko postignuće. Točnije, hrabre se da ako su TO uspjele preživjeti, mogu se nositi i s bilo čim drugim, piše BBC.
I dalje može iznenaditi činjenica da sjećanje na bol može tako dugo ostati nepromijenjeno u memoriji. Pogotovo ako znamo da su desteljeća psiholoških istraživanja pamćenja dokazala da pri svakom prisjećanju nekog događaja, nesvjesno činimo male promjene u scenariju.
Naša memorija nije poput videoteke kroz koju možemo jednostavno proći i pustiti si snimke nekih prošlih događaja, a da se oni prikazuju identično kao u trenucima kad su se odvijali.
Svaki put kad se prisjećamo ili prepričavamo neku zgodu iz prošlosti kontekst izvornog događaja i način na koji ga prenosimo se mijenja.
A ako se ne mijenja sjećanje na bolove koji doduše većinom završavaju sa sretnim završetkom: rođenjem iščekivanog djeteta, kakva je tek situacija s puno negativnijim iskustvima? Ponekad je nužno da osjećamo bol i sjećamo se što ju je uzrokovalo, kako ne bismo ponovili iste nezgode. Recimo ako se porežemo na nož, dobro je zapamtiti tu bol kako se ne bismo opet povrijedili.
S druge strane, neke je boli korisno zaboraviti. Naprimjer kad pričamo o hroničnim bolovima kod bolesti poput dijabetesa, jer ako znate da je vrlo izvjesno da će se ista bol ponoviti, samo ćete izludjeti iščekujući reprizu.
