Magiju pozorišnog komada ne dočaravaju samo tekst, glumci i dobra režija. Uspjeh jedne predstave zavisi i od scenografije, muzike, ali i od kostimografije, koja ponekad može odigrati ključnu ulogu.
“U svaki kostim se unesu srce i saosjećanje i nekada kada se neko ne ponaša prema kostimu onako kako treba – nešto me u srcu štrecne”, svojevremeno je izjavila Ajša Buro, dugogodišnji kostimograf Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici.
A, možda upravo ova rečenica najbolje opisuje ljubav kostimografa prema svom poslu. Iako se Bosna i Hercegovina ne može pohvaliti prevelikim brojem pozorišta, samim tim ni potreba za profesionalnim kostimografima nije velika, ipak postoje ljudi koji svoju kreativnost i te kako prenose u ovaj poziv, završavaju akademije i u drugim državama da bi se u svojoj bavili ovim pozivom.
Koliko kostim znači za pozorišni komad, govori i Jelena Vidović, kostimograf Narodnog pozorišta RS (NP RS) u Banjaluci, koja je navela da je kostimografija oduvijek bila njena ljubav.
“Tačnije, od gimnazijskih dana, i po završetku Fakulteta primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu bilo mi je prirodno da se vratim ovamo i dam svoj doprinos gradu u kom sam rođena”, kazala je ona.
Pojašnjavajući sam proces izrade kostima, otkriva da se prije početka rada na predstavi, odnosno prve čitaće probe, čuje ili vidi s rediteljem, kada joj on iznese svoj plan rada.
“Razgovaramo o tome da li će se tekst raditi u originalu ili će biti promjena u vezi s likovima ili vremenom radnje. Na osnovu toga radim skice kostima za predstavu i nakon što ih pokažem glumcima krećem u realizaciju. U zavisnosti od epohe kostimi se šiju ili kupuju”, priča ona.
Dodaje da u NP RS uz sebe ima divan tim ljudi, koji čine muški i ženski krojač, garderoberke, šminkerke, nabavljač, kao i da zahvaljujući njima može uspješno da obavlja svoj posao.
“Nakon što završimo kostime, radi se kostimska proba, obično nedjelju ili dvije prije premijere, ali do samog kraja ima nekih promjena, bilo da se doda ili oduzme”, navela je ona.
Za svaki lik se uradi razrada kostima Baš poput Vidovićeve, i kostimografkinja u Dječijem pozorištu RS Jelena Savić napominje da poput glumaca i ona dobija scenario, te da se kroz razgovor sa rediteljem i kroz čitanje teksta obradi cijela tema i vidi se kako bi cijela priča trebalo da izgleda.
“Potom reditelj daje neke smjernice kako bi on to želio da izgleda ili daje potpunu slobodu kostimografu da sam uradi kostime. Nakon urađenih skica, za svaki lik se uradi razrada kostima, sa minimalno 10 prijedloga, možda čak i više, i potom reditelj izabere onaj koji najviše odgovara i onome što je on u stvari zamislio”, rekla je Savićeva.
Napomenula je da bez obzira na to što početna skica kostima ima jednu verziju, do kraja rada se može desiti da kostim izgleda potpuno drugačije, jer se tokom proba usvajaju i glumčeve i režiserove želje.
Vidovićeva napominje da je svaki novi kostim izazov i smatra da je za publiku atraktivnije kada se rade kostimi iz minulih epoha.
“Tu su u prilici da vide uživo nešto nesvakidašnje, ali meni je jednako izazovno raditi i savremeni kostim, analizirati i ulaziti u psihologiju lika”, rekla je ona.
Savićeva napominje da, kao i svaki drugi, i ovaj posao sa sobom nosi odgovornost jer moraju da se ispune želje i režisera, ali i glumaca pojedinačno.
Prema njenim riječima, ako kostim nije udoban glumcu on ne može da uđe u lik onako kako bi želio.
Iako na Akademiji umjetnosti u Banjaluci ne postoji odsjek na kojem bi se školovali kostimografi i scenografi, Vidovićeva smatra da postoji potreba za tim, podjednako kao i za ostalim granama primijenjenih umjetnosti.
“Školujemo glumce, reditelje, montažere, dramaturge, producente, pa bi trebalo i kostimografe i scenografe da bi priča bila zaokružena”, navela je ona.
Ona ipak smatra da odsjek za scenografe i kostimografe trenutno i nije neophodan na banjalučkoj Akademiji s obzirom na mali broj pozorišnih kuća u gradu.
“Besmisleno je upisivati generaciju kostimografa, a imamo mali broj pozorišnih kuća koje bi ih mogle zaposliti”, smatra ona.
A, kolika je zapravo odgovornost na kostimografima i koliko je bitno njihovo opšte znanje, jednom prilikom je najbolje pojasnio Vladimir Vlačina, scenograf u Pozorištu Prijedor.
“Zamislite da radite kostim na tekstu Milorada Pavića, koji je veliki poznavalac simbola, ezoterije, svjetskih mitologija, tarota itd. Pa, na primjer, obučete Petkutina, glavnog lika iz jedne njegove pripovijetke suštinski pogrešno, jer ne razumijete ko je on. Samo tim potezom dovedete u pitanje ozbiljnost rada kompletnog ansambla.”
Dugogodišnja kostimografkinja Narodnog pozorišta Sarajevo, a sada i v.d. direktora pomenute kuće Marijela Margeta-Hašimbegović, navela je da kostimi daju potrebnu energiju i izraz akterima, pomažu im da približe kompletnu sliku predstave, bez obzira na to o kojoj se formi radi – naturalnoj ili savremenoj.
“Kada kostim postane dio jedne predstave, počinje i njegov život u fundusu pozorišta, mjestu gdje se susreću razne unikatne kreacije – raskošne balske haljine, svečana odijela, neobično ukrašeni odjevni predmeti, tradicionalna odjeća… muzejske vrijednosti”, izjavila je ona.
Tekst – Nezavisne novine
