Siniša Vujaković, najpoznatiji prijedorski padobranac, koji je nedavno ostvario svoj 3131. skok, za Press govori zašto je umjesno poređenje slobodnog pada i seksa. Otkriva i kako je preživio avionsku nesreću u Sloveniji i zbog čega mu uprkos zrelim godinama nije dosadio ovaj adrenalinski sport.
– Kada je u pitanju moja paradna disciplina skok na cilj i svi ti silni skokovi, medalje, pehari i poneke titule, uglavnom pamtim promašaje, odnosno skokove koji su me koštali titula ili medalja na domaćoj i svjetskoj sceni. Ali kada je u pitanju slobodni pad u kojem sam u karijeri proveo više od devet sati, tu se sjećam gotovo svakog skoka! Sjećam se zvukova, likova, scena, pamtim adrenalin, euforičnost, vrištanje od sreće, poljupce u slobodnom padu. Tu se pad pretvara u let, tu si, bar na trenutak, blizu ostvarenju vjekovnog čovjekovog sna da bude ptica. Kada se otvori padobran, onda, bar na takmičenju, počinju rad, stres, nervoza, odgovornost. Ali u slobodnom padu – tu si beskrajno slobodan i neizmjerno srećan, tu si sve ono što u realnom životu uglavnom nisi, tu si “bio i želiš da se vratiš”, da parafraziram čuveni Da Vinčijev citat. I zato nije čudno što padobranci slobodan pad porede sa seksom. Poređenje stoji! Naravno, ne po vrsti doživljaja, ali po intenzitetu svakako – objašnjava Vujaković.
Istinska ugroženost
On je bio prinuđen da rezervni padobran koristi devet puta, što je relativno mnogo, ali se samo jednom osjećao ugroženim.
– Tom prilikom mi se glavni padobran aktivirao na vratima aviona, ili u fazi izlaženja, pa me je kupola u otvaranju praktično izvukla iz aviona… A kada smo kod istinske ugroženosti, i to je jednom moralo da se desi. Te 2007. godine svi mediji u regionu su izvijestili, a snimljen je i dokumentarni film za TV serijal „Heroji i fenomeni”, o slučaju kada se u okolini Ptuja srušila „cesna” tamošnjeg aero-kluba s petoricom padobranaca. Bio sam začuđujuće miran. Nijednog trenutka nisam pomislio da mi je došao kraj, osim kada je avion uz strašan prasak vrhom udario u zemlju, napravio prednji salto, prevrnuo se i na krovu isklizao iz polja kukuruza. Tada mi je, u očekivanju eksplozije, na trenutak prošlo kroz glavu: “Neka i poginem – samo da ne gorim!” Završilo se srećno, a povrede s obzirom na okolnosti nisu bile vrijedne pomena. Sutradan sam već ponovo skakao – pamti ovaj padobranski as.
Inače, Siniša je svoj prvi skok padobranom napravio relativno kasno, u 19. godini, na sportskom aerodromu “Butmir” kod Sarajeva.
– I danas to smatram jednim od centralnih događaja koji su obilježili moj život i umnogome mu odredili tok. Bio sam jako nestrpljiv prije tog skoka i veoma srećan poslije njega. I tu se, svih ovih godina i decenija, ništa nije promijenilo – i dalje me slobodan pad, ovaj sport i sve što uz njega ide, ispunjavaju neopisivim zadovoljstvom i neizmjernom srećom. Bavljenje padobranstvom još smatram privilegijom – kaže ovaj Prijedorčanin koji živi i radi u Beču.
Noćni skokovi
On je za 42 godine bavljenja padobranstvom uglavnom izvodio „ciljaške” skokove, a takmičio se i u disciplinama figurativni skok i para-ski.
– Kad god bi mi se ukazala prilika, za svoju dušu sam skakao „relativ”. To je disciplina u kojoj se skače s visina od 3.000 metara pa nagore. Vazduhoplov napušta više padobranaca, koji se u slobodnom padu uhvate i lete zajedno. Inače, skakao sam s visina od 600 do 4.750 metara, iz gotovo svega što leti, na kopno i na vodu, danju i u noćnim satima. Noćni skokovi su zahtjevni, jer se manje-više ne vidi ništa i upućen si na iskustvo, instinkt i strogo poštovanje pravila igre svih učesnika – tvrdi naš sagovornik.
Prije rata je bio vicešampion BiH, drugi na međurepubličkom kupu i para-ski šampion BiH. Osvojio je i treće mjesto u SFRJ pojedinačno u skokovima na cilj, bio prvak SFRJ u grupnim skokovima, para-ski šampion SR Jugoslavije i član reprezentacije SRJ…
– Teško mi je da odaberem najdraži uspjeh, ali imam nekoliko favorita. Emotivno mi je najveći poslijeratni uspjeh u pojedinačnoj konkurenciji titula šampiona Petrovdanskog kupa u mom gradu, 1999. godine jer sam bio prvi Prijedorčanin kome je to pošlo za rukom. U ekipnoj konkurenciji to je titula pobjednika Memorijalnog kupa „Pet zvijezda”, prošle godine u Banjaluci – koju smo kao ekipa Aero-kluba Prijedor osvojili u legendarnom posljednjem skoku (na cilj), ostvarivši perfektni rezultat od svih pet „nula”. Međutim, moj najveći uspjeh i vrhunac karijere bila je titula vicešampiona Svjetskog kupa u master konkurenciji, osvojena 2011, a koja mi je donijela i titulu sportiste godine opštine Prijedor – iskren je Vujaković.
Još napominje da mu uprkos činjenici da puni 60. i ulazi u neke zrele godine padobranski sport nije dosadio.
Živi svoj san
– Takmičiću se sve dok ima ekipa koje me žele u svom sastavu. Kad završim aktivnu „ciljašku” takmičarsku karijeru, nastaviću da skačem s većih visina dok god mi to pričinjava zadovoljstvo, odnosno u terapeutske svrhe, kako to u šali volim reći. Naravno, ako me zaobiđu povrede. Padobranstvo je moj sport i način života, moja religija, jedino što mi je ostalo od mog prijeratnog identiteta, jedini luksuz u mom životu. Većina ljudi sanja svoje snove, ja svoj živim – završava ovaj padobranac koji se na domaćoj i regionalnoj sceni takmiči za Aero-klub Prijedor, a na austrijskoj i svjetskoj kao prvotimac ekipe „Aqualife” iz Graca, aktuelnog vicešampiona Austrije.
Služio JNA u 63. padobranskoj!
Vujaković je vojni rok služio u elitnoj 63. padobranskoj brigadi u Nišu, gdje je obuka bila daleko izazovnija nego u većini drugih formacija i rodova JNA.
– Svi putevi vode u – Niš. Za mene, kao i za generacije prijedorskih sportskih padobranaca prije i poslije, odlazak u 63. padobransku brigadu bio je logičan slijed događaja. Ili beretka – ili ništa! Prošao sam, uz klasičnu vojničku i padobransku obuku i obuku u skijanju, preživljavanju u prirodi, veranju, borilačkim vještinama, diverzantsku, izviđačku… 63. je bila i ostala elitna jedinica i ponosim se što sam bio djelić njene istorije – kaže Siniša Vujaković.
Press RS
