Prijedorčanin Dejan Inđić, 19-godišnji golman, koji je prošao sve selekcije premijerligaaša BiH, Rudar-Prijedora, a ljetos odradio pripreme u prvoligašu Republike Srpske, novogradskoj Slobodi, u prvoj polusezoni u seniorskoj konkurenciji istakao se odličnim odbranama među stativama drugoligaša Borca iz Kozarske Dubice.
Najavio je to prije starta prvenstva, kada je proglašen najboljim čuvarom mreže 19. Memorijalnog turnira „Milenko Čolaković Čole“ u Gornjim Podgradcima, gdje je njegov klub osvojio prvo mjesto.
Zanimljivo je da je jesenas odbranio čak pet udaraca sa „bijele tačke“ u takmičarskim utakmicama.
-U finalnoj utakmici Kupa Fudbalskog saveza područja Prijedor, kada smo osvojili pobjednički trofej, u svom gradu, protiv prijedorske Gomjenice, u regularnom toku utakmice završene rezultatom 2:2, odbranio sam dva penala. Prilikom izvođenja udaraca koji su odlučili o pobjedniku, zaustavio sam još jedan šut, a dva protivnička igrača „tukla“ su preko gola. U borbama za bodove bio sam još dva puta uspješan. Protiv Sloge iz Trna odbranio sam penal pri vođstvu rivala od 1:0, a na kraju je bilo 1:1, kao i u susretu sa banjalučkim BSK-om koji smo riješili u svoju korist sa 3:1 kod tog rezultata. Dešnjaci u 95 odsto slučajeva šutiraju u golmanovu desnu stranu, a ljevaci u lijevu, preostali mali procenat se odluči suprotno – priča majstor za odbrane „kaznenih udaraca“.
A kada je kao šestogodišnjak počeo da trenira među „rudarima sa Sane“, prvo na poziciji desnog veznog igrača, a potom kao napadač pokazivao je golgeterske sposobnosti i bio najbolji strijelac tima.
Međutim, njegov prvi trener Srđan Marjanović primijetio je da ima golmanske predispozicije, pa mu je dodijelio novu, odgovornu ulogu.
-Moji roditelji se nisu baš slagali sa tim da branim, ali su vremenom to prihvatili. Kao pionir išao sam na kamp beogradskog Partizana, a iz jednog od najboljih srpskih klubova pratili su me i kasnije. Kao mlađi kadet bio sam na okupljanju selekcije Republike Srpske u Brodu, a uslijedilo je učešće na trodnevnom turniru u Beogradu. U finalu smo pobijedili reprezentaciju glavnog grada Srbije, a ponio sam epitet najboljeg golmana. Bilo je to za mene veliko iskustvo, a i 2011. ponovo sam bio najuspješniji na Memorijalu „Duško Ožegović“ u Banja Luci u organizaciji „Naprijeda“ – prisjeća se Inđić.
Bio je na mnogim reprezentativnim okupljanjima selekcija RS i BiH od pionirsko-kadetske, do juniorske U-17, a njegov talenat prepoznali su skauti iz Slovenije.
Nastupajući za Rudar-Prijedor u kadetskim i omladinskim bh.premijerligaškim okršajima vidno je napredovao i „krčio put“ ka prvom timu.
Ambiciozan i odgovoran, i sam je vjerovao da će brzo opravdati očekivanja.
-Trebao sam na probu u špansku Majorku, a imajući jake golmanske treninge sa trenerom Pericom Topićem 2013.godine stvarao sam preduslove da se u potpunosti oformim u vrhunskog golmana. Međutim, volio sam da branim i na turnirima u malom fudbalu u Petrovom Gaju, Kozarskoj Dubici, Prijedoru i Novom Gradu, ne razmišljajući o mogućim posljedicama. Nažalost, 30.decembra 2013. na turniru u Novom Gradu doživio sam u 18.15 časova prelom desne, stajne, noge. Stradale su obje potkoljenične kosti – priča Dejan.
Januara 2014. bilo je predviđeno da potpiše ugovor sa klubom u kojem je ponikao a ponovo su ga očekivale i pripreme mlade bh.reprezentacije.
Umjesto toga, nosio je fiksatore 40 dana i gips tri mjeseca, a potom je slijedila rehabilitacija u Banji „Slatina“.
-Nakon godinu dana pauze i oporavka, januara ove godine priključio sam se juniorskoj ekipi Rudar- Prijedora. Tokom boravka u Makarskoj (Hrvatska) ponovo sam stao na gol protiv sarajevskog Željezničara, a potom od petog kola proljećnog dijela branio u Omladinskoj ligi BiH-grupa Zapad. Jedno vrijeme trenirao sam i sa seniorima – kaže junak ove priče.
Porodica fudbalska, djevojka rukometašica
Dejan Inđić, čiji je i dvije godine mlađi brat od strica Igor ponikao u podmlatku „zeleno-crnih“ sa Gradskog stadiona, a proljetos je branio za četvrtoligaša Radnik Urije, istakao je podršku djevojke Tee Sladaković, rukometašice prijedorske „Mire“.
-Tea je bila uz mene u trenucima kada mi je bilo najteže i vjerovala u moj povratak – naglasio je Inđić.
Inače, Dejanov otac Zoran i stric Ranko svojevremeno su se bavili fudbalom, a igrali su za Kozaru iz Donjih Orlovaca, tako da se slobodno može reći da su on i nerođeni brat nastavili fudbalsku tradiciju.
Tekst i foto – Nenad Đerić/Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com
