U nastavku suđenja za zločin počinjen u selu Zecovi kod Prijedora, svjedokinja Tužilaštva BiH je ispričala kako su joj ubijeni otac, brat, te stričevići i druga rodbina.
Nermina Alukić je kazala da je živjela u zaseoku Redak (selo Zecovi) sa roditeljima, bratom i djedom. Ona je navela da je 23. jula 1992. ugledala da gori džamija u selu Zecovi, te začula pucnje. Dodala je da je sa porodicom izašla u dvorište kuće, odakle su čuli vrisku i plač koji su dolazili od kuće Fehime Bačić.
“Otac nam je rekao da uđemo u kuću. Govorio je mom bratu Amiru da se ne brine, da njemu neće niko ništa jer je dijete. Sjedili smo kad se začula galama ispred kuće i naređeno nam je da izađemo vani. Ispred kuće smo svi morali dići ruke uvis i otići na poljski put. I djed, koji je bio 1905. godište”, prisjetila se svjedokinja.
Alukić je navela da je Ranko Zorić, njen školski drug, bio među vojnicima pred njihovom kućom, te da je odveo njenog oca, brata i još neke muškarce iz komšiluka prema školi.
Ona je kazala da se sa majkom i još nekoliko žena krila u podrumu jedne kuće, dok nije čula da joj je otac ubijen.
“Mi dole pred Tahirovu kuću – vidimo lijevo leži Ismet, a desno otac. Leži potrbuške. Nema krvi, ništa. Zamotala sam mu glavu da muhe ne ulaze, bilo je već vruće. Fehima mi je rekla da mi je brat Amir pred školom”, navela je svjedokinja.
Ona je dodala da je pred školom zatekla nekoliko tijela, a među njima i svog sedamnaestogodišnjeg brata Amira Tatarevića.
“Poredani k’o da stoje. Amir, skoro stojeći. Noge mu skroz crne od članaka. Po džemperu rupe, leđa izrešetana. Kod oka rupica kao kukuruz, a s druge strane izbilo na slijepočnicu. (…) Pred mjesnom zajednicom njihove lične stvari pobacane”, prisjetila se Alukić i dodala da je njena komšinica pronašla sinove.
Ona je kazala da je zajedno sa komšinicama 25. jula ukopala brata, oca i još sedam muškaraca u zajedničku grobnicu. Istog dana je u njihov zaselak došlo dvoje ranjene djece, koja su im, kako je rekla, kazala da su svi na Gradini ubijeni.
Alukić je navela da joj je – kada se raspitivala o danu kada je izgubila članove porodice – komšija kazao da je njega udario “Grom”, za kojeg je ona čula. Na pitanje Odbrane Radomira Stojnića da li je u ranijim izjavama spomenula nadimak “Grom”, svjedokinja je odgovorila da se ne sjeća.
Ona je dodala da poznaje Stojnića policajca, te Boška Božu Grujičića i Uroša, ali da njih nije viđala tih dana.
Za ubistva, mučenja, seksualno nasilje, uništavanje i oduzimanje imovine stanovnika sela Zecovi optuženi su Dušan Milunić, Radomir Stojnić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Željko Grbić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade i Uroš Grujčić, Zdravko Antonić i Rajko Gnjatović.
Prema optužnici, Milunić je bio komandir Rasavačke čete 6. bataljona 43. brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Radomir Stojnić komandir Rezervne stanice milicije Rasavci, a Radovan Četić predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) i Kriznog štaba za selo Rasavci. Ostali su bili pripadnici Rasavačke čete, milicije, te drugih formacija.
Na ovom ročištu iskaz je dao i Hajrudin Brakić, koji je kazao da je iz zaselka Brakići (selo Zecovi) pobjegao 23. jula 1992., te da se naredne dane krio u šumama oko zaselka Redak, u kojem su bili njegovi roditelji.
On je naveo da je sa ženama i djecom, te ostalim muškarcima otišao za Čarakovo, kada su kod njih u zaselak stigla ranjena djeca sa Gradine, koju su naizmjenično nosili.
Brakić je kazao da je odvezen u Trnopolje. On je rekao u da je 1997. pronašao kosti oca kod škole u Zecovima.
Suđenje se nastavlja 27. novembra.
BIRN
