Na svadbama se može vidjeti svašta, ali ovo što je jedna žena čula iza svojih leđa, potpuno je šokantno.
Stojimo u redu da se slikamo sa mladencima. Nalickani, nasmijani, udešeni za fotkanje. I mladenci i mi, svatovi. Otkad sam se udala, na vjenčanja gledam sa nekom pobožnom svečanošću. Jer za mene svečanijeg čina od vjenčanja iz ljubavi nema. Pa naivno vjerujem da svi ljudi to rade zato. Iz ljubavi.
Stojimo tako u redu da se slikamo sa mladencima. Popravljam mužovu kragnu i svoju suknju. Namještam one cvijetiće na ruci i reveru sa nekom posebnom nježnošću. I onda ih čujem iza sebe.
– Brate, šta da radim, a?
– Ne znam, brate. Ja znam šta ću. Ti kako hoćeš.
– Ma, skidam burmu, pa u akciju!
– Pa, brate, ona ionako nije tu.
Skvrčio mi se želudac, brate.
Ne mogu da se okrenem i da ga pogledam u oči. Muka mi je u svakom smislu. A dođe mi… Ma svašta mi dođe!
Skidam burmu – momenat. BRATE, što si je uopšte stavljao?! Ne razumijem ljude kojima je burma okov. Kojima je ljubav okov. Jer brak iz ljubavi – a tu mislim na brak u koji ulaziš u ljubavi i na brak koji zahvaljujući toj ljubavi traje – taj isti brak ne može biti kavez ni zatvor. Iz takvog zajedništva ti ne trebaju izleti u avanturu. To zajedništvo jeste avantura. Sa njom, koja “ionako nije tu”.
Ona ionako nije tu – momenat. BRATE, šta si ti htio? Da oženiš neku koja će da te prati u stopu da je ne bi varao? Kakva je to veza i ko koga tu voli, pa ga je lako zamijeniti bilo kakvim i bilo čijim tijelom – kad je to prvo “bračno tijelo” odsutno?
Nikad nisam bila jedna od onih cura koje kažu: to se meni neće nikad desiti. Ja sam uvijek navijala u timu. “To se nama ne smije dogoditi. Previše se volimo.” Kad smo prevazišli ona dječija ljubomorisanja na početku veze, shvatila sam – ako želi, prevariće me i u susednoj sobi. Ako ne želi – neće nikad, pa makar se ne vidjeli godinama. Postavila sam nam novi cilj: da stvorimo takvu ljubav. Svevideću i svepostojeću. Vječnu.
Zato i ne razumijem ljude koji pristaju na manje.
Kad prevariš: ti iznevjeravaš osobu, ljubav, sreću. Ti izdaješ život, mogućnost da vam svaki zajednički trenutak bude radostan i cio. Neokrnjen. Ne ostavljaš prostora za istinu i iskrenost. Gušiš zaljubljenost, nježnosti i zagrljaje.
Kad prevariš: daješ mrak, laži i tajne koje nisu lijepe. Priređuješ neprijatna iznenađenja. Glupave izgovore, otkazane večere i okrenuta leđa u bračnom krevetu. Daješ sve ono što nisi obećao nekad davno na vašem vjenčanju. Daješ razočarenja, suze i bol u želucu. Glavobolju i srcobolju.
Jer si odlučio, tako glupo i neozbiljno, da to „da“ ne promjeni tvoj život, već samo onaj drugi, tuđi. Jer si odlučio, tako naivno i brzopleto, da posle tog “da” ne izgradiš vaš život, već da skidaš burme na veseljima, brate.
Ona koja ionako nije tu možda i nije za tebe. Ona koja ionako nije tu možda u tom istom trenutku negdje tamo skida svoju burmu. Ili uspavljuje vašu šestomjesečnu bebu. Stomak joj se otromboljio, kosa joj je prljava, a podočnjaci su joj do brade. Ona koja ionako nije tu ne zna baš da kuva po tvojoj volji. Ponekad se zapitaš kako biješe izgleda sa maskarom. Ona koja ionako nije tu možda i nije bila ljubav tvog života, jadan ti, brate.
Al’ da te pitam, ako nisi bio siguran – zašto si je oženio? Zar ti nije žao što si vas oboje lišio mogućnosti da živite s nekim kog istinski volite? I šta je toliko interesantno u mangupskom skidanju burme?
Ne razumijem ljude koji pristaju na manje od svega u životu. Kojima je vrhunac „akcija“ na nekoj svadbi. Koji ne biraju s kim su i zbog čega. Kojima je pražnjenje svrha življenja. Šta kad se potpuno ispraznite poslije tih silnih akcija i avantura? Šta imate to da date? I ko to uopšte hoće da uzme?
Izvini, brate, što te ne razumijem. Izvini. Meni je i dalje najbitnija svjetlost koja me obasja kad me Žmu pogleda. A kad “ionako nije tu”, njegova ljubav najjače me grli. Nijedna burma to ne umije.
Šteta što ti to nikad nećeš doživjeti. Al’ sam si birao. Kreni u akciju. Svadbe su stvarno idealna mjesta za prevaru.
