Direktor najmodernije i jedinstvene farme norveških goveda u BiH Jusuf Arifagić u intervjuu za „Avaz” rekao je da bi i pored svega kroz šta je prošao i danas prolazi, ipak preporučio bh. dijaspori da se vrati i pokrene svoje poslove ovdje.
Bivši logoraš
– Rođen sam u avgustu 1961. godine u Kozarcu. Nakon završetka srednje škole otišao sam na odsluženje vojnog roka. Tada su bila određena dešavanja na Kosovu, ja se svakako nisam slagao s tim, pa sam nakon 15 mjeseci napustio i vratio se u svoj Kozarac. Nakon toga počeo sam raditi u naftnoj industriji u Libiji. Dvadeset dana prije početka rata uselio sam u novoizgrađenu porodičnu kuću. Završio sam u logoru Omarska, poslije u Keratermu, a poslije raspuštanja tog logora put me odveo u tranzitni centar Karlovac. Tu sam bio do decembra 1992. godine, nakon čega sam dobio ponudu da odem u Norvešku.
Kada ste osnovali kompaniju u BiH?
– Počeo sam o tome razmišljati 2007. godine, jer mi je bila zanimljiva norveška poljoprivreda. Bilo mi je zanimljivo kako to da država čija je zemlja devet mjeseci pod snijegom ima uspješnu poljoprivredu. Nakon dvije godine istraživanja i rada odlučio sam se za uzgoj norveških krava. Norvežani su pristanak dali 2011. godine, tačnije pristali su da se u Kozarcu osnuje uzgojno-rasplodni centar za norveške krave. Zvanično u novembru 2014. otvoren je centar, danas imamo 600 grla na farmi, kapacitet nam je gotovo popunjen. Imamo 30 zaposlenih, uglavnom su to mladi ljudi.
S kojim problemima ste se susreli nakon povratka u BiH?
– Problemi su standardni, preglomazna administracija i poštivanje zakona. Imali smo probleme sa strujom koji su trajali skoro tri godine. Neshvatljivo je da neko mora dati 130.000 KM da bi mu doveli struju na farmu i onda sve to, uključujući svoju zemlju, da prepiše u vlasništvo “Elektrokrajine”. Tu su i problemi ekoloških dozvola, koje su me koštale oko 50.000 KM i skoro 2-3 godine rada. I dalje imam probleme, općina Prijedor ima 36.000 hektara zemlje koja je neobrađena, a ja već godinu čekam da dobijem zemljište da mogu pripremiti hranu za 600 grla. Obećanja ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS Steve Mirjanića, gradonačelnika Prijedora Marka Pavića nisu ispunjena. Još je prisutan problem s veterinarskim nalazima. Imam veterinarsku stanicu u okviru svoje farme koja ispunjava sve evropske uvjete, ali ne mogu da vršim kontrole u svojoj, već se to daje nekoj veterinarskoj stanici koja nema ni blizu takve uvjete, ali to su veterinarske stanice koje su spremne svoju dobit dijeliti s ljudima iz politike.
Pozitivan primjer
Nakon svega što ste prošli i prolazite, biste li sad preporučili bh. dijaspori da se vrati u BiH i pokrene neki posao?
– I pored svega kroz šta sam ja prošao i danas prolazim, ipak bih preporučio našoj dijaspori da se vrati u BiH i pokrenu poslove ovdje. Ovdje su problem retrogradne politike, političari, koji ne vide da nam narod hoda bos, da je sve veći broj građana na javnim kuhinjama. Ipak, u ovoj državi postoji dio političara koji žele dobro svom narodu ili narodima, nažalost stisnuti su sa strane političkim opcijama. Ja se nadam da će moj i primjer svih Bosanaca koji će doći i ostvariti uspjeh u BiH napraviti pritisak na politike koje će početi razmišljati da grade jednu bolju Bosnu i Hercegovinu.
Zašto se boriti protiv svega ovog što ste nabrojali?
– Teško jeste, ali se isplati, isplati se na onaj način kad ustaneš ujutro i pogledaš vidiš hiljadu mogućnosti, pogledaš 30-ak ljudi koji su sretni došli na posao. Znaju da imaju zagarantiran posao, znaš da će oni otići kući i nahraniti svoje porodice, odmah ti je srce puno i to ti sve govori.
Koji je bio Vaš motiv da se vratite u BiH i osnujete farmu?
– Odgovor je tamo negdje u genetskom kodu Bosanaca i Hercegovaca. Ja jesam imao dobar i lagodan život u Norveškoj, ali ako je meni dobro u Norveškoj, ja ne mogu zatvoriti oči i ne gledati prema domovini u kojoj se ljudi pate. Ja nisam htio da se pomirim s činjenicom da me je neko protjerao i da ja nemam pravo na svoje korijene. Jednostavno je ovo objasniti, domovina je među onim stvarima koje čovjek ne bira. Ne želim da napustim ovu zemlju, ne želim da je prepustim, ne postoji niko dovoljno velik ko će me ponovo natjerati da kleknem na koljena kao što sam klečao u logoru. Možda je ovo vrsta „inata” ili ponosa.
Dogovor Izetbegovića i Radončića daje nadu
– Dogovor Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića daje jedan dodatni zamah, sigurno je da je ovo jedan historijski dogovor koji će ovu državu unaprijediti. Nadam se da će Izetbegović uz gospodina Radončića, koji je vrlo sposoban i dokazan menadžer, moći izvesti BiH na bolji put. Ne može se privreda graditi iz kabineta, treba izaći, proći ovu napaćenu zemlju. Gospodin Izetbegović ima obavezu da bude prvi koji će šetati Posavinom, Hercegovinom, vidjeti je li srpskom povratniku dobro, hrvatskom. Tako će najbrže sačuvati zemlju.
Dnevni avaz
