Tridesetak članova porodice Lovrić već desetu godinu zaredom okuplja se na ognjištu porodične kuće u zaseoku Niševići, u Omarskoj, kod Prijedora, kako bi sačuvali od zaborava dom u kojem su stasali i spremili se za život.
Oni su stigli iz raznih krajeva, iz Banjaluke, Srpca, Doboja, Srbije i Švedske. Kažu da se rodna kuća ne zaboravlja, tradicija se čuva, a porodica pazi i gleda.
Gavro Lovrić, najmlađi i jedini od petorice braće koji je ostao da živi u svom selu, dočekao je sve, kako i dolikuje jednom pravom domaćinu, uz kafu i rakiju te bogatu trpezu.
“Kao i svaka prava porodica, obilazimo se pojedinačno i tokom godine, ali i jednom svi zajedno. Srce mi je puno na ovaj dan, kada ih sve vidim, ovo je nešto čemu se veselimo i za šta se spremamo tokom čitave godine. Prisjetimo se nekih ljepših vremena, kada nas je u staroj kući spavalo po 20, a opet nikada nismo bili srećniji i bezbrižniji nego tada”, rekao je Gavro.
Ovaj, kako ga porodica opisuje, nasmijani brkica, poranio je sa svojim sinovima Acom i Igorom te prije dolaska i prvog automobila na kapiju kuće, naložio vatru, a na ražanj je stavio jagnjad.
Lovrići su nam kroz šalu ispričali kako su ponosni što čuvaju svoju tradiciju i održavaju dobre odnose u porodici, koja je za njih svetinja, ali da su i veoma srećni što su uspjeli privoljeti mnogobrojne zetove i snahe da zavole njihov kraj.
“Niševići su predivni i nema te stvari, osim možda bolesti, koja bi me spriječila da dođem ovdje. Ipak, nemojte puno slušati šta oni pričaju, moja Knežica je ljepša, koliko god se oni hvalili i pričali kako su nas žene ‘prevukle’ na svoju stranu”, kazao je nasmijani zet Goran Madžar.
Dobro se ručalo, zapjevalo i popilo, ali se i prisjetilo onih kojih više nama. U inače mirnom zaseoku, toga dana odzvanjala je dječja cika i graja. Mališani nisu igrali igrice na telefonima, već su brali i jeli voće sa stabala, kao što su to nekad kao djeca činili njihovi roditelji.
“Želimo da naša djeca nikada ne zaborave na korijene i da uvijek, gdje god se nalazili i kada nas odraslih više ne bude, oni nastave ovu tradiciju”, kazala je Milica Ćetojević, djevojački Lovrić.
Miličina kćerka Elena rekla je kako voli svoje selo i porodicu, braću i sestre, a najdraže joj je što može čitav dan da se igra sa rođacima i psom Belom, koja je redovna na svim druženjima.
Na kraju druženja poruka je bila jedinstvena: “Vidimo se kad i gdje god imamo priliku, ali dogodine svi u Niševićima.”
Nezavisne novine
