Radovan Kragulj svjetski je priznat umjetnik porijeklom iz Velikog Palančišta, kod Prijedora, s trenutnom adresom u Parizu.
Rodni kraj napustio je po završetku Drugog svjetskog rata, Akademiju umjetnosti završio je u Beogradu, a postdiplomske studije u Londonu na Kembridžu, gdje je kasnije postao i profesor, te imao prve samostalne izložbe.
Ekipa “Nezavisnih novina” srela ga je u Slatini, kod Banjaluke, gdje je s ostalim učesnicima kolonije “Pliva 2015” došao na jedan dan.
NN: Koliko je za Vas inspirativna Pliva i inače ovi krajevi i na čemu radite na ovogodišnjoj koloniji s obzirom na to da je tema slobodna?
KRAGULJ: Ovi krajevi, pošto sam ja imao prilike puno da putujem i mogu da dajem poređenja, imaju nečeg univerzalnog. Između svega onoga što je u tom pojmu mislim na ljepotu u vezi s prirodom. Ja sam proveo tridesetak godina u Velsu jer sam tamo vidio nešto što me je jako vezalo za djetinjstvo, za Veliko Palančište i Potkozarje. Početkom sedamdesetih godina, dok sam bio profesor za grafiku na Kembridžu, putovao sam u Vels i oduševljen prirodom zainteresovao sam se za taj kraj. Na početku mog boravka tamo primijetio sam da moj komšija, koji je bio farmer i imao četrdesetak krava i 350 ovaca, kao i ja kupuje mlijeko u marketu. Pitao sam ga zašto je to tako, a on je rekao da nema vremena da se bakće s mlijekom. Radi se o tome da je britanska vlada tada davala podsticaj za uzgoj stoke za klanje. S tim u vezi primijetio sam da se na njivama takođe koristi vještačko đubrivo i to je mnogo uticalo ne samo u Britniji nego u cijelom svijetu na proizvodnju hrane. Uto se pojavila i bolest krava i tamo je uništeno više od pola govedarstva, a o tom genocidu niko nije pričao. Do danas nešto od toga je i regulisano, međutim stvaralački je toliko uticalo na mene da se i danas na ovoj koloniji u neku ruku bavim tom temom.
NN: Na koji način i o kakvom se stvaralačkom procesu radi?
KRAGULJ: To je teško odgovoriti u nekoliko rečenica, radi se o dužem procesu. Drugim riječima, imao sam različite razvojne faze gdje sam predstavljao elemente u vezi s ratarstvom i ekologijom. Onda sam imao neki razvojni put od realizma s konceptom i idejom do apstrakcije. Ta apstrakcija je više bila onako razdragana, baroknog profila i kasnije je išla na redukciju izraza. Ovdje u koloniji, kao i svi koji su došli, radim dvije slike koje su dosta povezane s ranijim periodom i nose minimalističku formu.
NN: Da li više volite da radite na koloniji ili u ateljeu? Koliko Vam druženje pomaže ili odmaže u stvaralaštvu?
KRAGULJ: U principu više volim da radim kada sam sam. Mada, druženje je sadržajno i ima svoje vrijednosti i ljepote na taj način što kroz komuniciranje čovjek i sebe prepozna.
NN: S obzirom na to da ste se bavili i pedagogijom, imate li danas uvid u to kakva su stremljenja u umjetnosti u Evropi?
KRAGULJ: Sadašnja situacija u umjetnosti što se tiče samog izraza obiluje različitostima i uglavnom je dirigovana tržištem. Nalazim dosta elemenata dekadentnog i nečeg što nema elementarne umjetničke vrijednosti. Drugim riječima, oni koji posjeduju novac nemaju kulturu. Milioneri šalju svoje agente da kupuju djela koja su vezana za loš ukus, za kič. To se ne odražava samo na tržišnu, nego i na proizvodnu umjetnost – osjeti se u samom radu. Stremljena su povezana sa sociološkim elementima i monetarnom krizom.
NN: Sa druge strane, danas postoje i stvari kao što je međunarodno udruženje “Meco-tinta”, a tu tehniku ste Vi koristili još pedesetih godina.
KRAGULJ: Da, kada sam bio na studijama u Beogradu imao sam priliku da vidim izložbu radova japanskog grafičara Joza Hamagučija i toliko mi se dopalo da sam odlučio da radim meco-tintom. Kasnije sam stupio u kontakt s njim i kada sam dobio stipendiju za nastavak studija u Londonu svratio sam kod Hamagučija i upoznao ga lično. U to vrijeme bez pretjerivanja bila su samo tri umjetnika koji su radili tom tehnikom – Jozo Hamaguči, Kijoši Hasegava i Radovan Kragulj.
NN: Potekli ste iz okruženja Prijedora, koji je prepoznatljiv po slikarima i umjetnicima. Gdje vidite taj grad na mapi slikarstva?
KRAGULJ: Tamo se nije baš puno radilo na onima koji su mogli da ostvare puno više, a ima apsolutno vrijednih umjetnika, kao što je pokojni Branko Miljuš, tu je Ljubomir Stahov, od novije generacije Veso Sovilj, Predo Marjanović i još neki koji po mom ličnom ubjeđenju visoko rangiraju.
NN: Kakav tretman imaju njihove kolege na Zapadu?
KRAGULJ: Početkom osamdesetih u Francuskoj je postojao jedan od najvećih budžeta za kulturu i onda su napravili nešto veoma važno – decentralizaciju centara za kulturu i formiranje novih centara. Najveće svjetske izložbe obišle bi ruralna mjesta Francuske pa bi tek onda došle u Pariz. Sličnu bi prednost trebalo dati Prijedoru u odnosu na Banjaluku i Sarajevo.
NN: Od mora gradova gdje ste izlagali postoji li jedan koji je ostao poseban u Vašem sjećanju?
KRAGULJ: Poslije jedne veoma uspješne izložbe u Sarajevu, pred sami posljednji nesrećni rat, stupio sam u kontakt s tamošnjom mljekarom i doveli smo jednu kravu zajedno s teletom ispred galerije. Tada je tradicionalno izvedena muža krave, a kako je bio veliki državni praznik, ljudi su bili kod kuće i gledali su direktan prenos na televiziji. To mi je ostalo u najljepšem sjećanju.
Nezavisne novine
