Ulazak u voz i silazak iz njega na Željezničkoj stanici u Prijedoru, za mnoge je, pogotovo one malo starije, krupnije i nespretnije, pravi alpinistički poduhvat. Jer u startu i u jednom hipu treba zakoračiti barem pola metra, koliko je prva stepenica vagona na vozu udaljena od perona.
Neki zbog tog pribjegavaju sigurnoj varijanti pa uz kartu, kao pomagalo, obavezno nose i drvenu klupicu, lonac ili nešto slično na što se može stati, pa tako lakše ulaze ili silaze.
Petra Milenković, koja je vozom stigla u Prijedor da bi otišla ljekaru, kaže da još ne nosi klupicu jer ju je sramota.
-Ali sramota je i da se ovako mučimo. Meni uvijek pomaže brat koji je invalid i koji se nekako pomoću štapa prvi spusti iz voza, pa onda dočeka mene i pruži mi ruku. Da nije tako, sigurno bih pala, jer sama ne mogu ni u voz, a ni iz njega – kaže Petra i dodaje da su joj se putovanja vozom smučila zbog tih prepreka.
Ovakvi „ulasci sa stilom“ u voz potrajat će sve dotle dok ne bude obnovljena stara Željeznička stanica u Prijedoru ili dok ne budu izgrađeni pomoćni peroni između kolosijeka. Milan Bešir, zamjenik direktora Sektora za eksplataciju ŽRS u Prijedoru, kaže da je posljednjih desetak godina on lično bio zagovornik ove druge priče.
– Kad je pokrenuta inicijativa za obnovu zgrade Željezničke stanice i izgradnje perona koji bi bili u ravni s prvom stepenicom na vagonu voza, odustalo se od inicijative za gradnju pomoćnih perona – kaže Bešir.
Bešir: Sve je do para!
Milan Bešir nije mogao precizirati kada bi obnova mogla početi jer je sve, kako je kazao, „do para“. Do tada će ulasci i silasci iz voza na Željezničkoj stanici u Prijedoru biti u rangu s nekim od ekstremnih sportova, i to samo za dobro utrenirane.
Dnevni avaz
