Zainteresovanih za Braninu Đokondu ima, ali bi svi da joj obaraju cijenu, no on ne da. Ona je vjerna kopija one neprocjenjivo vrijedne iz Luvra, cijenom daleko prihvatljivija i mnogo mlađa.
Brane Končar, poznati prijedorski anesteziolog koji je pod stare dane počeo da slika, već sedmu godinu ne želi da uzme ni fening manje od ukupno 25 hiljada maraka, koliko traži za svoju repliku čuvene Mona Lize.
Zapravo, Končarovo životno djelo i dalje visi u njegovoj garaži u živopisnom potkozarskom mjestu Jaruge, iako se zbog vjernosti i kvaliteta ove kopije mnogi stanovnici grada na Sani šale da originalna Leonardova Đokonda nije u pariškom Luvru, već u Prijedoru.
Tvrdi pazar s razlogom
– To djelo je i dalje kod mene i još ga nisam uspio prodati. Mnogi su pitali i raspitivali se da ga kupe, ali neću da idem ispod cijene, jer ova (srpska) Mona Liza košta i mnogo više nego što tražim. U tom smislu, radio sam na njoj bez ičije pomoći više od 26 mjeseci i završio je 2008. Godine. Međutim, pošto je to živa slika i danas je dorađujem i radim na njenoj ljepoti – otkriva za Istinu ovaj sedamdesetdvogodišnji penzioner.
On se prisjeća da je iz poštovanja prema Leonardu da Vinčiju dugo razmišljao da li smije da se usudi i počne da slika ovo istinsko remek djelo svjetskog slikarstva.
– Zato sam ozbiljno pristupio radu i tom izazovu. A što se tiče razlika između moje i legendarne Leonardove Mona Lize, ima ih dosta… Prvo, mojoj se može prići izbliza, a onoj u muzeju Luvr na najmanje sedam metara. Drugo, da Vinči je taj portret naslikao na drvetu, a ja moju kopiju u tehnici ulje na platnu. Da ne pominjem da je ova moja mlađa, a njegova daleko starija i od neprocjenjive je vrijednosti za razliku od ovih 25 hiljada koje tražim – kaže sa osmijehom Končar koji od slikanja ipak, uspijeva da zaradi.
Apstraktno slikarstvo?
– Uradio sam do sada nekoliko stotina većih i manjih slika, uglavnom ulja. Od toga, dosta sam prodao i poklonio. Na primjer, temu “Vasrks” sam ranije utopio za 1.500 KM što je jedna od najskupljih slika prodatih u našem gradu u posljednje vrijeme. Takođe, nedavno sam naslikao “Badnje veče”, sliku veličine 120 sa 100cm i cijenim je 2.000 evra. Ipak, prodaja ne ide baš kako bi trebala pošto nemam jak marketing. A i pravo da vam kažem, sa idejama i zdravljem ne stojim tako dobro kao prije. Dakle, ostarilo se, vid je oslabio, pa sve više radim manje slike i motive – priča Brane.
Inače, ovaj samouki i daroviti umjetnik, koji je tokom studija u Beogradu redovno obilazio galerije, muzeje i izložbe, tokom rada u prijedorskoj bolnici nije imao vremena za slikanje. Zbog toga se tek posljednjih 13 godina intenzivnije posvetio svojoj skrivenoj ljubavi iz osnovne škole, a omiljene teme su mu porteti poznanika i djece, potkozarski pejzaži i vjerski motivi.
– Vjera je nepresušan izvor inspiracije i najdublji smisao života. A na polju likovne umjetnosti oduvijek me je interesovalo kuda se to kreće, jer su odavno formirani svi glavni pravci – barok, klasicizam, kubizam, romantizam i ostali. Naime, danas je takvo vrijeme da niko ne osniva svoj pravac pa, s tim u vezi, zaista ne znam šta znači to apstraktno slikarstvo koje je u trendu… Zato smatram da je individualizam jedina preostala novina koju umjetnici mogu da unesu – ocjenjuje naš sagovornik, koji nikada zvanično nije izlagao svoja djela, mada bi, po svemu sudeći, imao šta da pokaže.
Bijeli mantil i kist
– Zvali su me i nagovarali ovih godina akademski slikari i ljudi iz lokalne galerije, ali sam ih odbio. Šta će meni izložba i slava, ako od toga nemam para. S druge strane, nezvanično sam izlagao u banji Mlječanica i u bolnici prilikom penzionisanja. Htio sam da kolege upoznam sa svojim hobijem i mogu vam reći da su tada mnogi bili iznenađeni i oduševljeni – prenosi Brane i dodaje da on nije jedini slikar iz ljekarske branše, te da su to radili daleko poznatiji “bijeli mantili” kao što su srpski pjesnik čika Jova Zmaj i pisac Laza Lazarević.
– U bolnici sam zajedno sa kolegama spasio mnogo života… Na planu anesteziologije sam se specijalizovao u Njemačkoj, a u karijeri sam od zanimljivih pacijenata zapamtio nesvakidašnju operaciju jednog od najvećih tumora koji je ikada odstranjen na ovim prostorima. Naime, tih osamdesetih godina asistirao sam kolegi hirurgu koji je jednoj baki iz Kozarske Dubice uspješno izvadio tumor težak nevjerovatnih 27 kilograma. Sjećam se da je jadna starica tada izgledala jako uplašeno – prepričava Končar.
Magazin Istina
