Obilježavanje godišnjice smrti “trinaeste zvjezdice” Slađane Kobas biće još jedno tužno podsjećanje na njenu veliku borbu za život, ali i na tešku istinu da njen otac Stojan, kao ni majke ostalih 12 beba, još nisu dobili status kakav zaslužuju.
Istakla je to sekretar Udruženja “Dvanaest beba” iz Prijedora Željka Tubić i dodala da su problemi sa kojima se suočavaju roditelji beba ponovo isplivali uoči obilježavanja devete godišnjice Slađanine smrti 9. februara.
Srce ove trinaestogodišnjakinje nije dobilo bitku za život, iako je ona, za razliku od drugih 12 beba, koje su u banjalučkom porodilištu umrle zbog nedostatka kiseonika, imala šansu. Slađana je preminula od teških posljedica događaja iz 1992. godine.
– Nas svi odbacuju. Čekamo odgovor iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite da vidimo da li će udruženje postojati i dalje ili će se ugasiti, pošto nemamo novca. Predali smo još lani zahtjev za novac i hoću da vjerujem da samo zbog katastrofalnih poplava nismo dobili ništa. Željeli smo da tim novcem pomognemo majkama koje su najugroženije, ali to ne možemo – istakla je Tubićeva, kojoj je 28. maja 1992. godine preminuo sin.
Udruženje je formirano da bi majke 12 beba ostvarile svoja prava.
– Međutim, nismo ništa od toga uspjeli i ako ne bude riješen status tih majki, ne vidim razlog da udruženje i dalje postoji – naglasila je Tubićeva.
Ona je rekla da majke trenutno imaju status najniže stope civilne žrtve rata i mjesečno dobijaju oko 80 maraka.
– Godinama se borimo da dobijemo veća primanja, a na sastanku sa predsjednikom RS nam je obećano da će to biti predloženo. Međutim, takav prijedlog još nije bio na dnevnom redu. Bile su i poplave i razumijemo to, ali ne možemo da se pomirimo da su nam svi okrenuli leđa. Nas je samo sedam majki članica udruženja, dok su se ostale odrekle državljanstva i napustile RS – rekla je Tubićeva.
Ona je istakla da je posebno teško samohranoj majci Živki Knežević, koja ima dva školarca, a jedina primanja su joj 80 KM. Uprkos tome što je oboljela, ona se hrabro bori za svoju djecu, a da situacija bude još teža, u ratu je ostala bez krova nad glavom, pa je iz Ključa izbjegla u Banjaluku, gdje je podstanar. Tubićeva je dodala da je slična situacija i sa Majdom Đuran iz Prnjavora, koja ima dijete narušenog zdravlja, a Udruženje nema novca da joj pomogne.
– Borimo se da djecu školujemo, da imaju krov nad glavom, da ih izvodimo na pravi put. Zato nam je potrebna pomoć, jer nemamo nikakva prava – istakla je Tubićeva.
Ona je naglasila da institucijama zamjera i to što nikada nije pokrenuta tužba ni protiv koga da bi bilo utvrđeno ko je odgovoran za smrt njihovih beba.
– To je najgori ratni zločin koji se mogao desiti, jer su bebe praktično ugušene, a najgora je smrt gušenjem. Naša djeca nisu mogla da dobiju kiseonik da udahnu vazduh. Postoje dokumenta kome smo se sve obraćali za pomoć, ali do sada niko nije pokrenuo pitanje odgovornosti – tvrdi Tubićeva.
Ona ima dvadesetpetogodišnjeg sina, koji je zbog nedostatka novca prekinuo studije.
– Trenutno radi kao konobar i umjesto da se školuje i da razmišlja o osnivanju porodice, on se trudi da mi pomogne da platimo račune i kupimo hranu – istakla je Tubićeva.
Slađana Kobas
Sjećanje na Slađanu Kobas ima dodatnu težinu za Željku Tubić, jer je djevojčica sahranjena na njen rođendan.
– Sve mi majke smo za to dijete bile emotivno vezane, jer smo gledajući nju gledale svoju djecu. Desilo se što se desilo i nadam se da Stojan Kobas ima neku nadoknadu, jer ako nema, onda apelujem na vlasti da, ako bude rješavan status majki, bude riješen i status Slađaninog oca. Tom hrabrom čovjeku treba pomoći da bar pod stare dane može kupiti sebi lijekove, jer je preživio težak moždani udar – rekla je Tubićeva.
Glas Srpske
