Selo Trnpolje kod Prijedora, jedino je mjesto u BiH gdje se proizvodi pčelinji otrov. Jedinstven prirodni lijek nastaje u pčelinjaku Sulejmana Jakupovića, a sve što proizvede završi u američkim farmaceutskim kućama.
Na četrdesetom kilometru iz Banjaluke prema Prijedoru, odvajanje desno vodi u Kozarac, lijevo u Trnopolje. Nekad napušteno i prazno, ovo povratničko mjesto u prijedorskoj opštini danas je izgrađeno i prilično moderno. Rijetke su kuće bez fasade, a prateći objekti i oranice ukazuju da se stanovništvo bavi poljoprivredom. Asfaltnim ptem stiže se do manjeg proplanka, na kome su nanizane šarene košnice, koje narušavaju januarsko sivilo.
Sulejman objašnjava da je potencijal cijelog potkozarja ogroman. Zemlja je plodna, voda čista a narod vrijedan. Međutim, ljudi je u ovom kraju sve manje. Iako su se mještani u velikom broju vratili na svoja ognjišta nakon rata, oni koji su djetinjstvo proveli u skandinavskim zemljama ili u Njemačkoj, svoj život ne vide na selu. Dolaze jednom godišnje. Za razliku od većine komšija, Jakupović je izbjeglištvo proveo u BiH, nije išao u inostranstvo. Po povratku u Trnopolje, počeo je od nule, sve ispočetka. Odlučio je da novi početak bude uz pčele. One su ga kaže, smirivale i vratile u ravnotežu.
„Pčele donose čovjeku poseban mir. Život uz njih je jednostavan i opušten. Teško ćete sresti nervoznog i ljutog pčelara“, ističe Suljo. Košnice u Trnopolju su tek deseti dio njegovog pčelinjeg blaga. Ostatk je na Kozari, Manjači, u Drvaru itd.
„Pčela je čudo Božije“
Ponosno za sebe kaže da iskoristi baš sve što pčela daje. Med, polen, propolis i matičnu mliječ Sulejman već odavno proizvodi. Nedostajao je samo još jedan, najdragocjeniji pčelinji proizvod – otrov ili apitoksin.
Sulejman Jakupović prvi je i jedini u BiH koji se bavi ovim poslom.
Godinama je izučavao tekniku prikupljanja otrova. Sve ga je, kaže, vodilo na krivi trag.
„Literatura nije pouzdana, internet pogotovo. Ljudi koji to pišu očigledno nisu u praksi isprobali teoriju. Tako da sam dugo lutao u pogrešnom pravcu“, objašnjava on.
Učio od Kineza
Jedini način da „ispeče“ zanat, bio je da uči od majstora ovog posla. Sulejman je otputovao u Kinu i tamo savladao tehnologiju.
„Otrov skupljam pomoću ovog aparata“, pokazuje Jakupović, naizgled jednostavnu spravu, koja se sastoji od staklene ploče s rešetkom i manjeg transformatora. Za jednu je platio 500 KM.
„Aparat se prikopča na struju. Potom šalje određenu frekvenciju koja provocira pčelu da ubada u staklo. To traje nekih sat vremena, one prestaju napadati ploču, a ja izvučem staklo sa kojeg stružem otrov“.
Riječ je o potpuno bezopasnom i humanom procesu, kaže Sulejman:
„Pčela ostavlja otrov ali to je ne ugrožava. Inače, kad pčela ubode u nešto ona gubi žaoku i ugine. Međutim, staklo to sprečava, na njemu ostavi malu količinu ortova a žaoku zadrži“, dodaje on.
Liječi reumu, artritis, išijas, astmu, psorijazu…
Za sedamnaest dana tri košnice proizvedu jedan gram otrova. Sezona traje svega tri mjeseca, od aprila do sredine jula. Jasno je da su proizvedene količine u jednoj godini veoma male, iako Sulejman ima 500 košnica.
U 2014. godini dobio je pola kilograma zbog loših vremenskih uslova, a u prethodnoj kilogram otrova. Gram košta u prosjeku pedeset dolara. Sve što proizvede, odmah i proda.
„Već u julu nisam imao ništa. Sve sam poslao za Ameriku, njihovom ministarstvu za ekologiju, lov i ribolov. Od ljetos do sada sam imao stotine poziva, farmaceutske kuće širom svijeta traže otrov, ali zaliha nema“, ističe Jakupović.
Vlasti nezainteresovane
Dok američke i evropske firme i laboratorije pokušavaju doći do ovog potkozarskog pčelara, vlasti i resorna ministarstva iz RS i BiH se ne oglašavaju. „Na registraciju pčelinjaka sam čekao dvije godine, šta dalje da vam pričam. To su obične tablice za kombi, da mogu voziti košnice bez straha od policije“.
Ističe da je ova oblast u BiH nepravedno zapostavljena, i da su se pčelari jednostavno okrenuli sebi i svojim kupcima.
„Mogli bismo u pčelarstu zaposliti nekoliko hiljada ljudi, uz dobre projekte. Mi koristimo samo dvadeset odsto prirodnih resursa, ostalo propada i ide u vazduh“.
Od ovog posla se, kaže, može fino zaraditi. Njegova četvoročlana porodica živi isključivo od pčela. Ove godine planira proširiti pčelinjak na hiljadu društava. To je, ističe najviše što može imati. Jer sve preko toga ne bi mogao održavati:
„Moj dan počinje u četiri sata ujutro. Zimi se uređuju košnice, priprema se teren. A ljeti je još više posla. Pored mene i supruge, sezonski angažujem tri čovjeka koja rade za mene“.
Iscjeljujuće ali i opasno
Apitoksin je u kontrolisanim uslovima jedan od najzdravijih, potpuno prirodnih preparata. Koristi se u liječenju četrdeset različitih autoimunih bolesti. Ljekovita svojstva otrova, navedu mnoge na to da se sami liječe. Naš sagovornik se ne upušta u to.
„Pčelari liječe ljude ubodima pčela, ali to može biti jako opasno. Terapija za reumu sastoji se od 17, u jednom gramu je 90.000 uboda. Pa sad zamislite koje su to doze. Bez laboratorijske kontrole je zaista rizično“, napominje iskusni pčelar.
Osim blagotvornog dejstva koje pčele imaju na njegovo mentalno zdravlje, Sulejman, kako kaže, pretrpi dovoljan broj uboda u toku godine, da mu ovaj bijeli prah za sada ne treba.
Često ga kontaktiraju kolege s prostora bivše Jugoslavije. Raspituju se i edukuju. Uvjeren je da će za deset godina bar stotinu bh. pčelara proizvoditi pčelinji otrov.
Deutsche Welle
