Malo je ljudi koji mogu da kažu da žive svoj san. Vanja Radić je jedna od njih. Nekada najbolja golmanka hrvatske lige i reprezentativka BIH, pronašla je u Finskoj savršenu sredinu za sporodjenje svojih projekata i ideja. Za razliku od skandinavskog komšiluka (Norveška, Danska, Švedska), Finska je rukometno nerazvijena, ali je zato u svakom drugom pogledu odlična za život i rad. Pričali smo sa Vanjom o njenom iskustvu u Finskoj i složili se da golmani, naročito u prvim godinama treniranja zaslužuju adekvatne treninge i priliku da napreduju.
-Kada iz ove perspektive pogledam na svoj rukometni put, veoma je ocito da je sve nekako bilo vezano za “slucajnosti”. Pocela sam dosta kasno trenirati, tek sa 14 godina. Drugarica koja je trebala biti golman na školskom takmicenju nije došla na prvi trening, nastavnik je pitao ko bi stao na gol umjesto nje i eto, ja sam bila jedini “ludak” koji se nije plašio lopte. I tako je pocela moja avantura, pocinje pricu za Balkan-Handball.com.
Put je Vanju iz Prijedora vodio u Pulu, Pozegu i Zagreb gde je počela da se zanima za trenerski posao.
-U Puli sam imala cast uciti od odlicne trenerice Adrijane Prosenjak, a u toku moje “pulske ekspedicije” sam imala priliku otici u Katar i odigrati par utakmica za njihovu reprezentaciju. Ovo se odigralo preko kontakata i preporuka gospodina Abasa Arslanagica, inace mog rukometnog mentora i velikog rukometnog prijatelja. Lokomotiva je imala posebno mjesto u mom srcu jos od mojih prvih rukometnih dana. Poseban uzitak i velika inspiracija su mi bili rad sa trenerom Nenadom Sostaricem i trenerom golmana Zdenkom Zorkom, inace poznatim pod nadimkom “Kokica”. Upravo trener Kokica mi je docarao magiju i ljepotu rada sa golmanima. Tu se nekako poceo razvijati moj trenerski san. I upravo te sezone, u toku 2011.god, sam bila pozvana od strane tadasnje trenerice juniorske zenske reprezentacije Bosne i Hercegovine, Mersihe Beganovic, da radim kao trenerica golmanica u toj reprezentaciji. I tu je nekako zvanicno pocela moja trenerska karijera uporedo sa aktivnim igranjem rukometa, objašnjava Vanja i nastavlja:
“NORMALNO” JE INDIVIDUALNO I DRUGAČIJE ZA SVAKOG POJEDINCA
-Nakon te vrlo lijepe sezone u Lokomotivi, pocela sam razmisljati o selidbi iz Hrvatske i potrazi za necim novim, nepoznatim, izazovnijim. Profesionalno igranje rukometa mi vise nije bilo dovoljno, i nije mi se svidjala ideja da nemam potpunu slobodu izbora vezano za provodjenja vremena u dijelu mog zivota koji nije bio vezan za rukomet. I tako sam, opet sasvim slucajno, u ljeto 2011. otputovala u Finsku. Finska je bila jedna od stanica tog ljeta u toku mog putovanja kroz par drzava Evrope. I bila je to ljubav na prvi pogled. Vec nakon samo 15 dana provedenih u Finskoj, odlucila sam da cu se preseliti. Finska je predivna drzava, sa fascinantnim prirodnim ljepotama, a ekonomski je uredjena na nacin koji je nama, ljudima sa Balkana, nepojmljiv. Ono sta je mene odusevilo u Finskoj je bila sigurnost koju sam osjecala u apsolutno svakom segmentu zivota. Sigurnost i sloboda. Mogucnost za zivljenje “normalnog zivota”, i to u smislu da je “normalno” individualno i drugacije za svakog pojedinca. Mentalitet Finaca je potpuno drugaciji od naseg, što mi se tada ucinilo izazovnim, finski jezik je nevjerovatno tezak, rukomet nije toliko razvijen kao u susjednim Nordijskim zemljama, i sve ovo skupa je bio dovoljno veliki izazov za mene. Otisla sam kuci u Bosnu, spakovala jednu torbu i doselila se u Finsku, u grad Turku.
I tako je počela tvoja trenerska priča. Znamo da si u medjuvremenu otvorila mnoga vrata, postala trener golmana i u muškoj i ženskoj juniorskoj reprezentaciji Finske, a organizuješ i svoje uspešne kampove za mlade golmane?
-U prvi mah sam nastavila igrati rukomet U Finskoj, ali s obzirom na razvijenost rukometa, samo na rekreativnom nivou. Pocela sam dosta ozbiljnije raditi kao trenerica mladih golmana. Organizovala sam prvi kamp za golmane u Finskoj, 2012.godine. Odaziv je bio sjajan, kao i komentari koje sam dobila nakon tog prvog kampa. Stvari su se same pocele odvijati u najboljem mogucem smjeru za mene. Od tada imam iza sebe mnogo uspjesno organizovanih golmanskih kampova u Finskoj. Trenutno radim u tri kluba ovdje kao trenerica golmana svih uzrasnih kategorija od najmladjih juniora pa do seniora. Takodjer sam trenerica golmana u par najvecih rukometnih kampova i projekata za talente u Finskoj. Uz sve to sam i licencirani instruktor za trenere golmana. Ovu edukaciju sam dobila u Švedskoj, od strane švedskog rukometnog saveza. Zaposlena sam u finskom rukometnom savezu kao predavac o branjenju i golmanskom dijelu u edukacijama za trenere. Jedan od zanimljivijih golmanskih trenerskih projekata u kojima sam ucestvovala proslog ljeta je Medjunarodni kamp rukometnih golmana u Tučepima, u Hrvatskoj. Sve pohvale gospodinu Caljkusicu za ideju i organizaciju ovog unikatnog golmanskog projekta.
SVAKI GOLMAN ZASLUŽUJE PRILIKU ZA ADEKVATNIM TRENINZIMA
Ukratko rečeno, aktivna si na dosta rukometnih projekata i beskrajno uživaš u svakom od njih.
-To je istina. Mi, golmani, smo u većini slučajeva nekako uvijek prepusteni sami sebi u trenaznom procesu, narocito u juniorskom periodu, bez neophodnog posebnog trenerskog nadzora i inputa. I opet, većina nas ipak napreduje zahvaljujuci toj beskrajnoj upornosti i predanosti. Toliko dobrih golmana je stasalo bez golmanskih trenera u juniorskim uzrastima, i upravo to je za mene fascinantna cinjenica. Uvijek se pitam koliko bi svaki golman mogao napredovati ako bi imao odgovarajuci plan i program treninga u toku tih prvih godina treniranja. I to je ono sto me trenutno motivise u mom trenerskom radu. S obzirom da ja nikada nisam imala golmanskog trenera u periodu mojih rukometnih pocetaka, upravo to je jedan od najvecih razloga zasto se sada ovako aktivno bavim trenerskim poslom. Smatram da svaki golman zasluzuje priliku za napredovanjem i adekvatnim treninzima.
RUKOMENTA BAZA SU FINCI KOJI GOVORE ŠVEDSKI
Nemamo uvid u finski rukometni svet. Približi nam malo desavanja, koji gradovi su rukometne baze?
-Ono sta predstavlja problem za finski rukomet je jezicna barijera. Naime, dosta je nepoznata cinjenica da u Finskoj postoje dva poptuno razlicita sluzbena jezika: finski i svedski. Tako da ovdje imamo Fince kojima je maternji jezik finski, i Finci kojima je maternji jezik svedski (oko 5% populacije). Rukometom se bave vecinom samo Finci kojima je maternji jezik svedski, i ovo uveliko umanjuje broj ljudi ukljucenih u rukomet. Zbog toga i rukometna mapa Finske izgleda tako da se rukomet igra iskljucivo i samo na jugu Finske, u Helsinkiju i okolnim gradovima. Najsjeverniji grad u kojem postoji rukomet je Riihimäki, ujedno i trenutni sampion muske lige. Dodatno otezavajuca cinjenica je to da Finska nema pohvalnu istoriju edukacije rukometnih trenera. Tek od unazad 5-6 godina su poceli na edukacijama trenera, nakon sto su kupili prava na edukaciju, licence i materijale od Svedskog rukometnog saveza, tako da sada u Finskoj koristimo model Švedske rukometne edukacije trenera. Muska prva liga broji 9 ekipa, dok zenska prva liga ima 7 klubova. Pored prve lige u muskoj i zenskoj konkurenciji postoje jos i prva i druga divizija. Sta se tice reprezentacija, u zadnje vrijeme se poklanja dosta pažnje radu u juniorskim selekcijama. Muska seniorska selekcija je upravo nedavno igrala utakmice kvalifikacija za evropsko prvenstvo, što je ujedno bio i veliki uspjeh za finski rukomet.
Kakvi su Finci kao učenici?
-Finci su sjajni ucenici, vrlo predani i vrijedni, a uslovi za trenerski rad su naprosto nevjerovatni. I zaista je uzitak raditi ovdje. Finska je za mene iskustveno bila ( i jeste) “kao Indija”, u smislu svih samospoznaja, unutarnjeg razvoja i rasta i spokojnog, lagodnog zivota. Nije postojao niti jedan razlog da ne ostanem ovdje. Predivna drzava, sa predivno iskrenim i lojalnim ljudima. Finski rukomet ima jako puno prostora za sve moje trenerske projekte i ideje, tako da smo super spoj. Živim svoj san, zaključila je Vanja nesvakidašnju priču za Balkan-Handball.com sa severa Evrope.
Balkan-Handball.com
