Životna i fudbalska priča Nebojše Šodića, prvotimca Rudar-Prijedora protkana je uzbuđenjima i borbom, od one za opstanak, uz lično zadovoljstvo i ponos velikog borca činjenicom što nijedan klub za koji je igrao nije ispao u niži rang, do onih za najviši plasman i izlazaka na međunarodnu scenu.
Počeo je 29-godišnji desni bočni igrač da trči za loptom u šestoj godini u svojim Rakelićima, nadomak grada na Sani, u Slogi, da bi kao predtakmičar prešao u pionirski pogon „rudara“.
-Odmah sam zaigrao za pionirsku selekciju, a kao kadet prekomandovan u prvi tim za koji sam debitovao kao 16-godišnjak, u Brčkom protiv Jedinstva, 2001. godine, a povjerenje mi je ukazao trener Vlado Kotur u svom prvom mandatu. Najveći uspjeh u karijeri mi je što sam 2005. proglašen najboljim mladim igračem u Republici Srpskoj i izabran u idealni tim, kao najmlađi, a Rudar-Prijedor se borio za opstanak. Bila je to najbolja preporuka za odlazak u redove prvoligaša Srbije i Crne Gore Hajduka iz Kule, uz obeštećenje od tada velikih 30.000 kovertibilnih maraka – priča Šodić.
U međuvremenu, pored trenera na koji su na njega ostavili najveći utisak, Mihajla Bošnjaka i Borisa Gavrana, gradeći svoje fudbalsko ime u „zeleno-crnom“ dresu najradije se prisjeća boravka na klupi Prijedorčana legendarnog napadača beogradskih „vječitih rivala“ Crvene zvezde i Partizana, Milka Đurovskog.
-Milko je bio srčan, kao da je na terenu, tako je vodio utakmice. Za igrače bi sve dao i nikad nije dao na njih,specifičan čovjek, kakav se, sa harizmom, rijetko rađa. Jedan je od trenera koji je sastavljao tim „ni po babu ni po stričevima“, zaista, malo je reći da mi je bio omiljen. Obožavao sam ga i plakao sam kad je otišao. Od njega se moglo dosta toga naučiti, a bio je, ne samo inovator, nego i odličan pedagog po pitanju odnosa i na terenu i van njega – kaže Šodić.
Zanimljivo je da je upravo kod Đurovskog bio i na drugim pozicijama u timu, od štopera do špica, a bio i strijelac u proljeće 2004. godine. Taj jedini svoj gol do sada postigao je protiv banjalučkog BSK-a, kada je ušao u igru za trijumf od 3:2 kojim su širom otvorena vrata konačnog, na kraju ostvarenog cilja – opstanka u eliti Srpske. Pravo igračko sazrijevanje Šoda, kako ga oslovljavaju saigrači, doživio je u vojvođanskoj ravnici braneći boje Kuljana.
-Bio sam član Hajduka, kada je ostvario najveći uspjeh u istoriji i u ljeto 2006. godine igrao u kvalifikacijama za Kup UEFE. Ispali smo od slavnog bugarskog kluba, CSKA, u Sofiji je bilo 0:0, a i u revanšu u Beogradu, a tek u produžecima, poslije vođstva od 1:0 u 120. minuti rival je izjednačio na 1:1 i plasirao se dalje zbog gola u gostima. Međutim, u jesen te godine bio sam na pozajmici u banjalučkom Borcu. Najbolju partiju pružio sam u prvoj utakmici finala „Inter-toto“ kupa 2008. na Marakani kada sam ponio epitet igrača utakmice sa Leiriom (1:0), od koje smo u revanšu u Portugaliji poraženi (1:4), opet u produžetku, iako smo do 94.minuta imali rezultat za osvajanje trofeja. Bili su mi saigrači reprezentativci Ljubomir Fejsa, Savo Pavićević, Nikola Komazec i golman Anđelko Đuričić – naglašava Šodić.
Imao je prethodno, u proljeće 2008. još jedno dokazivanje, nastupajući za apatinsku Mladost, koja je sačuvala status člana „superligaške“ konkurencije. Uz suđenje sa Hajdukom, koji je sišao kasnije sa fudbalske scene vratio se u Rudar-Prijedor i u Premijer ligi BiH odigrao do kraja 2012.godine 72 prvenstvene utakmice, bio među najstandardnijima.
-Zbog nesporazuma sa Velimirom Stojnićem, koga smatram vrhunskim stručnjakom, jer ga poznajem još iz vremena kada mi je bio selektor u mladim reprezentativnim selekcijama Srpske, a stigao sam bio i do kapitenske trake, odlučio sam da promijenim sredinu. Proljećnu sezonu 2013. odigrao sam u Zvijezdi Gradačac, smatram je među najuspješnijim. Ekipa je bila ubjedljivo posljednja na kraju jeseni, a na kraju je završila u sredini tabele – ističe Šodić.
Uslijedio je odlazak u Austriju, gdje je polusezonu proveo u Sportunion Hofsteten Grunu, a prošlog proljeća je, s obzirom da je za njegove usluge uvijek bilo interesovanja, ponovo u bh. najjačem stepenu nadmetanja odigrao dobru sezonu u bijeljinskom Radniku. S tugom što su Prijedorčani ispali iz premijerligaškog društva, poslije jedine sezone kada ga nije bilo, prihvatio je poziv iskusnog stručnjaka Darka Nestroovića za ponovnu saradnju.
-Rudar-Prijedor je moj klub, uvijek sam uz njega, ostajao mi je i dužan, ali sam se vratio sa željom da pomognem koliko mogu, zbog dosta darovitih mladih igrača, u koje vjeruje i Nestorović, ali i pravih ljubitelja fudbala i poštovalaca Rudar-Prijedora. Na dobrom smo putu, dijelimo drugo i treće mjesto sa gradiškom Kozarom, a imamo samo dva boda manje od jesenjeg šampiona trebinjskog Leotara. Recept treba da nam budu posljednja dva susreta, prvenstveni protiv teslićkog Proletera i u Modriči, kada smo savladavši, doduše istoimenog drugoligaša, ali protivnika za respekt, izborili plasman u polufinale Kupa Republike Srpske – priča Šodić.
Nema sumnje Prijedorčani, koji se, poslije renoviranja glavnog terena Gradskog stadiona, vraćaju sa „domaćih“ destinacija u Omarskoj i Ljubiji, imaće uzdanicu u Šodiću. Ipak, bilo je potrebno i malo objašnjenje da li je na 10 prvenstvenih utakmica, baš morao da zaradi sedam žutih i jedan crveni karton.
-Priznajem, dobijam ih dosta, a u Premijer ligi BiH sam samo jednom „pocrvenio“. Kao da sudije traže u Srpskoj alibi, nikada ne želim da povrijedim protivničkog igrača, jer dobro znam da jedemo isti hljeb. Takav sam kakav sam. Dajem sve od sebe, a za neke arbitre to je preagresivno, shvatam i njih, rade svoj posao. Na proljeće,biće puno manje kartona, a praviće ih na meni. Potrebno nam je nekoliko pravih pojačanja, mladi su sve pouzdaniji, tu pre svega mislim na Sinišu Saničanina i Nemanju Pekiju u odbrani, darovitog Ajdina Redžića, pa se nadam da ćemo se na kraju radovati prvom mjestu. To zaslužuje i grad Prijedor, jer ne sumnjam da je uz nas – zaključio je Nebojša Šodić.
Kakav na travnatom tepihu, takav i u razgovoru, pun energije i elana. Nije ni čudo što su ga simpatizeri Rudar-Prijedora pominjali često puta u prošloj sezoni kada nije išlo, jer i njegovo izvođenje auta, kada sa desne strane rukom „hitne“ loptu do pred sam gol, davali su taj žar i potrebnu dozu žestine u igru, priviđenje da će se naći situacija za šansu i za ono što u „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“ donosi pobjedu – gol.
N.Đerić/A.Drakulić
