Penzioner Ljubomir Stojaković iz Donjih Cerana kod Dervente nakon 60 godina od završetka četvorogodišnje osnovne škole poželio je da okupi svoje školske drugare, i da ih o svom trošku povede na trodnevnu “ekskurziju” u Francusku, gdje trenutno živi.
Ovaj građevinski inženjer u penziji, nedavno je u “Derventskom listu” objavio oglas putem kojeg poziva svoje školske drugove koji su išli u razred s njim 1955, 1956. i 1957. godine u školu u Donjim Ceranima, da mu se jave.
“Namjeravam da svoje školske drugove odvedem u Francusku, gdje ću im obezbijediti smještaj i hranu. Kod mene bi ostali tri dana, a ja bih se potrudio da budem što bolji domaćin i da se uz druženje prisjetimo đačkih dana. Planiram da organizujem feštu uz roštilj i piće, te da ih odvedem u obilazak istorijskih gradova u blizini mog doma”, priča Stojaković.
Davnih šezdesetih godina, u Stojakovićevom razredu bila su 24 đaka, ali na druženje mu se do sada javilo njih desetak.
“Očekujem da će se javiti još nekoliko njih, iako zasigurno znam da je troje umrlo. Većina nas se raselila po bijelom svijetu i mnogo ih živi u Holandiji, Njemačkoj, Austriji… Neki su i slabog zdravlja, ali bez obzira na sve to, očekujem da mi se javi što više njih”, kaže Stojaković.
Tvrdi da se i poslije toliko godina još sjeća imena i prezimena svojih školskih drugara s kojima je četiri godine dijelio sreću, tugu, ali i dječije nestašluke.
Stojaković priča da se u Francusku sa svojom suprugom preselio davne 1970. godine, kada su iz rodne Dervente otišli “trbuhom za kruhom”. Godinama je radio kao građevinski inženjer nuklearnih centrala i na tom radnom mjestu je zaradio penziju. Živio je u gradu Nimesu, ali poslije odlaska u penziju sa suprugom se preselio na selo.
“Nedavno smo kupili kuću u malom selu udaljenom nekoliko kilometara od Nimesa jer se grad razvio i postao skučen. Naše seoce ima oko 900 stanovnika, a kuće su kamene, građene u rimskom stilu. Imamo baštu i uživamo u penzionerskim danima”, govori Stojaković.
Dodaje da je sa suprugom izrodio tri kćerke na koje je posebno ponosan.
“Jedna kćerka živi nekoliko kilometara od mene i drži svoj restoran. Druga je doktor, a treća potpukovnik u francuskoj armiji”, kaže Stojaković i dodaje da je zadovoljan životom koji mu je pružila Francuska.
Priča da život u rodnoj Derventi nije bilo lak, te da je to glavni razlog odlaska.
“Želio sam da svojoj porodici obezbijedim svjetliju budućnost zbog čega sam otišao u inostranstvo. Samo nakon godinu rada u Francuskoj, zaradio sam dovoljno novca da roditeljima kupim kuću bliže Derventi. Tu je moj otac živio do početka rata, kada je ubijen”, kazuje Stojaković.
Dodaje da kuću obilazi jednom do dva puta godišnje i da se uvijek rado prisjeća vremena provedenog u Derventi. Vjeruje da će uskoro dobiti priliku da oživi najljepša sjećanja na đačko doba i svoje drugare od kojih ga nije odvojilo ni vrijeme, ni daljina.
Kontakt
Ljubomir Stojaković kaže da bi volio da mu se školski drugovi jave što prije kako bi druženje i odlazak u Francusku uspio organizovati na vrijeme.
“Planirao sam da dolazak bude u maju naredne godine, kako bi svi imali vremena da usklade svoje obaveze i da izvade pasoše oni koji ih nemaju”, rekao je Stojaković i još jednom pozvao školske prijatelje iz Donjih Cerana da mu se jave na broj telefona 066/203-260 ili na francuske brojeve 0033/61-466-633 i 0033/60-239-034.
